BOJAN Đuranović: Đe gostuješ śutra, čiko Pajo?

E pa – neka pukne tikva. I vakat je bilo. A, vi ako đe, po noći, nabasate na kakav spomenik Pavlu Đurišiću, Baju Stanišiću, Jakovu Jovoviću, popovima Maci i Šiljku… samo glasno viknite: EVO PARTIZANA – i utvare će nestati

Spomenik Pavlu Đurišiću je, zlu trebalo, napravljen još odavno. Vagalo se đe će sa njim i kako će. Prvo se nije smjelo – pa se samo šuškalo da će ga neđe poperiti. Lokacije su se ređale kao predizborna obećanja, ali nikako da se i to čudo desi. E pa – ene, desilo se.

A spomenik – l(ije)ep. Baš onako: lep, simpatičan i – veoma znakovit. Na njemu uniforma, nije nacističko-njemačka, moram odmah zamijetiti (a da je pravde – bila bi), brada i kokarda – of course – i dvogled.

Šta će čika Paju dvogled? Ornitolog (za one koji su mu dizali spomenik – to su vam oni što gledaju tice) koliko znamo nije bio. Nije bio ni pasionirani voajer, a bogami ni izviđač. Pavle Đurišić je po rodu vojske bio žandarm. Dakle, dvogled nije dužio u redovno vojno naoružanje. Dužio je pendrek, sveščicu i olovku – da ponekad, a često, o nekome nešto i zapiše… Tek sad vidim da mi ova priča oko toga da nije bio voajer pada u vodu…

Pa, što će mu onda dvogled? E, dvogled je tu da bi – kako reče jedan od vladika iz onog mnoštva koje se u Crnoj Gori zove crkva – taj veliki junak mogao da osmatra neđe đe mu se, ne daj ti Bože i kukala mu majka – partizani ne primaknu. Jer ova, od Hitlera nagrađivana junačina, imao je neku vrstu partizanofobije. Svakim novim klanjem članova njihovih familija, silovanjem sestara i paljenjem kuća, ta mu se fobija pojačavala. Na kraju tolika postade da su mu se svuda pričinjavali. Da napravimo paralelu s današnjicom – to vam je nešto kao ovaj poremećaj kod Demokrata: gdje god da pogledaš – Milo.

Smiraj svojoj preplašenoj duši našao je baš u zagrljaju tih istih partizana, koji – svjesni koliki mu stres izazivaju – odlučiše da ga strijeljaju. I taman kad je pomislio da je bježaniji kraj i da više nema ni smisla ni koristi da bježi, neki mu zlotvori – napraviše spomenik.

I tu Pavle opet – trbuhom za žbunom, od nemila do nedraga – ponovo krenu u lutanja i zbjegove. Nikako da mu se postament nađe. Svi bi kao da ga posade u svoje selo, ali kad za to dođe vakat – e, ne bi. Bi oni, ako može po noći, da niko ne vidi i ne čuje – kao ovo u Zaostru. Tako bi i moglo, nekako. No, tehnologije su moderne, a špijuni stari, pa se sve na kraju sazna. Psihologija sakrivanja duboko se zavukla u gen.

A, malo je i sramota neke. Nije Drugi svjetski rat bio baš tako davno – zapamtilo se. Znaju oni dobro što je Pajo činio, koliko je Crnogorki i Crnogoraca u smrt poveo. Treba da si ili pragmatičan kao Andrija Mandić, ili ozbiljno poremećen kao onaj mu odbornik iz podgoričkog parlamenta – pa da sve to poričeš.

Sve u svemu, izgleda da su veće šanse da spomenik Pavla Đurišića promijeni više lokacija no što ih je on sam promijenio dok je živ bježao.

Znate li priču o čuvenom Prijestolnom kamenu? Kamen sudbine, kažu. To vam je nešto poput spomenika – čak i slične težine. Taj kamen iz Škotske je, za svoga “kameničkog” života, promijenio više od sedam lokacija. Malo u Škotsku, malo u Englesku, bio i u Kanadi i Americi, pa opet kući i opet đe ćeš – tamo! Čak ni danas nije mirovao – stalno mu je nešto.

Tako da – ne čudite se. Hoće spomenik, nekad, da proputuje.

Lično sam ubijeđen da je Pavle Đurišić, za života, znao da neće biti proglašen ni za narodnog heroja, ni za junaka, a bogami ni za sokola. Siguran sam da nije ni naslutio da će ikada dobiti spomenik. A ono što mu se, vjerovatno, nije javilo ni u najluđim snovima – da će dobiti lutajući spomenik, i da će biti vašarska atrakcija i predmet kolektivne sprdnje. No – kakav junak, takav i spomenik.

Sve ovo više liči na gostovanja neke ibarsko-magistralske folk dive, nego li na bilo šta ozbiljno i smisleno. Evo i ovaj, prije neku noć postavljeni, biće možda uklonjen prije nego li ova kolumna dosegne internet. Sada su svi nekako protiv – i svi bi da se spomenik što prije ukoni. 

Osim Metodija. On bi da ga skloni sa ovog žaroprka i sakrije u crkvu. Kaže “Met”: Ajte pa srušite crkvu ako vi basta. A, zašto bi rušili crkvu? Crkva je naša, mi je sagradili, niko drugi. To što je ona trenutno na baušteli i prinudnom radu u crkvi Srbije, to je već nešto što ćemo kasnije riješiti- ako URA da naravno.

Pa, imajući ovo u vidi, brate Metodije, da ga ti ipak skloniš na neko drugo, tamnije i intimnije mjesto, ako me razumeš. Da ga ne seliš dva puta, čisto logistike radi savjetujem. Znaš da je dobronamjerno.

Čak je i Ervin Ibrahimović zaprijetio da će, ukoliko se spomenik ne ukloni – izaći iz vlade. Šalim se. Naravno da nije. Jer mogli bi to Manda i PESići ozbiljno shvatiti, pa ti onda, Ervine, objasni rodbini đe su im đeca bez posla i vozača ostala. To što sjedi u Vladi s onima koji za Đurišića – i sličnu kvislinšku ološ – govore da su rodoljubi, junaci i sveci – ne smeta. Navikli, kažu, da ćute i minist(e)ruju. Jadni ljudi.

Ono što jeste bitno je da je došlo neko čudno vrijeme, pa se više ne smije ni spomenik četničkom koljaču, sociopati i izdajniku mirno podići. Eto, i Dodika će da hapse. Kažu, pokušao da se skrije u Crnu Goru kod čika Mande, ali kad je vidio da ni čika Pavle ne izdrža – potraži sklonište neđe drugo.

Počeli i zvanični Rusi da šalju neka neskrivena nesviđanja prema Vučiću. U našem parlamentu ko na buvljoj pijaci – glasa kako ko umije da se snađe, Vlada sve veća i sve nestabilnija… ali sezona u Plužinama, reče draga ministarka Kordić – rekordna.

E pa – neka pukne tikva. I vakat je bilo.

A, vi ako đe, po noći, nabasate na kakav spomenik Pavlu Đurišiću, Baju Stanišiću, Jakovu Jovoviću, popovima Maci i Šiljku… samo glasno viknite: EVO PARTIZANA – i utvare će nestati.

Evo partizana, evo partizana, evo partizana…

piše: Bojan Đuranović

izvor: analitika.me