NEBOJŠA Redžić: Zaostro, kao trešnjica na torti… (foto, video)

Dritanovim „temeljnim“ ugovorom propisano je (član 7) da crnogorska policija ne smije ući u uzurpirane crkvene objekte („bez prethodnog odobrenja nadležnih crkvenih organa“), pa će tako i bronzani vojvoda Pavle pronaći mir kraj gomila skladištenog oružja koje u mraku crkvenih objekata čuvaju oni koji će iz mraka i potaje ponovo tražiti priliku da testiraju nepostojeće institucije države na čijem su samoukidanju tako predano radili svih pet godina.

Sve što se dešavalo u pitomini sela Gornje Zaostro kod Berana podsjeća me na onu ljetnju temu kada je u medijima, prije par godina, objavljeno da se u nekom crnogorskom primorskom mjestu desio nemio događaj.

Piše: Nebojša Redžić

Naime, u krevet bračnog para koji je ljetovao u prizemlju neke kuće, uvukao se pod okriljem noći neznanac koji je „više od pola sata mazio uspavanu ženu“. Kada su se supružnici probudili, bilo je kasno. Neznanac je obavio posao i istim putem kuda je ušao, vratio se u mrak. 

Ovo u Gornjem Zaostru još jedna je od „limunada“ tema, kada novinari u avgustu, u nedostatku relevantnih događaja, daju mašti na volju, pa od muve naprave međeda. Koga to još, ljudi moji, zanima što je u nekoj pripizdini kod Berana vaskrsnuo kip četničkog vojvode, kada je naš parlament tako jasno i odrešito rehabilitovao vojvodu, usvojivši Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu gdje je svojevremeno pogubljen upravo Pavle Đurišić. 

Mislilo se da je bradati dio Crne Gore tim činom, kakav sebi nije priuštila ni bratska Srbija, odužio dug prema Pavlu, proslavljenom koljaču svega što se ne krsti sa tri prsta. Ali, avaj! Novoj parlamentarnoj većini, koja manje ili više prikriveno četnikuje po Crnoj Gori već punih pet godina, bio je potreban i završni udarac. Trešnjica na torti.

Pavle je samo trešnjica na torti

A u trešnje, komšijske naravno, pijani eksponenti Spajićeve, Bečićeve i Mandićeve vlasti, pošli su u pravcu najčetničkijeg mjesta u Crnoj Gori, ne bi li na postamentu sazdanom od Dritanovog „temeljnog“ ugovora, kulturne baštine prepisane Srbiji i bespogovornog poslušništva zvaničnom Beogradu, podigli bistu svom vojvodi koji je djelom i kamom pokazao kako treba graditi Veliku Srbiju i slaviti ravnogorsku ideju po vascijeloj Crnoj Gori i regionu. 

Nemojte se, dakle, pretvarati da je ujdurma u vezi sa spomenikom vojvodi Pavlu tek puki incident u režiji novoustoličenog mitropolita Metodija i šačice pijanaca, sa namjerom da pored Pavla naprave selfi i vrate ga u mrak crkve u koju crnogorska policija – hvala Dritanu – ne smije da uđe. Ne ubjeđujte sebe da je četništvo u Crnoj Gori diglo glavu tek kada se u Zaostru desio četnički pir kakav se pripremao i Cetinju– da nije bilo Belvedera.

Ne folirajte se da ne znate kako u vladajućim strukturama, liše valjda Bošnjaka, nema nijedne glave koju nije obuzela neka milina dok su posmatrali kako se vojvoda Pavle uzdiže sa postamenta i promoviše u rang antifašiste i preteče ideologije koja je – hvala Dritanu– pomirila Crnu Goru i zavrijedila da se posmatra u istom rangu sa drugim ideologijama koje ovdje bitišu, uključujući Brozovu.

Jer, njihova „pomirena Crna Gora“ – još jednom hvala Dritanu – nije ništa drugo do namjera „oslobodilaca“ da se mi, ponikli iz zelenaških i parizanskih porodica, pomirimo sa činjenicom da je naše vrijeme prošlo i da je vrhunska vrlina biti na liniji onih koji su pod kokardom klali i tlačili, ponekad i po osam hiljada ljudi u nekoliko dana. 

Ne lažite, dakle, kako ne znate da svi vi koji pripadate vladajućim partijama i vi koji ste glasali za njih, nijeste ljubitelji lika i djela Pavla Đurišića. Dobro, vi Spajićevi i vi Bečićevi to ste samo jer vam je dobro zadnjici, dok jedino vi Mandićevi i vi Pipunovi zaista vjerujete u to što činite. I to je – legitimno. Ali, nije legalno. 

Drtian Abazović – lice koje je omogućilo da se četništvo raspojasa po Crnoj Gori

Evropski put kao eufemizam za četništvo

Upravo na ovom primjeru očitava se razlika između legaliteta i legitimiteta, koju mnogi brkaju. Legitimno je ubiti čovjeka. Ali, nije legalno. Legitimno je vjerovati u ravnogorsku ideju. Ali, nije legalno jer je u Crnoj Gori zakonom zabranjeno podizati spomenike zagovornicima fašizma i njihovim saučesnicima. A Pavle je to bio. I mnogo više od toga. Domaći izdajnik. Koljač. Ništa roba. 

I dok su na događaje u Zaostru reagovali Milatovićev i Spajićev kabinet u kojima su u vrijeme kolektivnih godišnjih ostali samo portiri, Aleksa Bečić, Dritan Abazović, Vladimir Joković, vjerovatno se negdje, u hladovini Hurgade ili Šarm el Šeika, zadovoljno smješkaju i zavide onom Dajkoviću koji je tako ponosno poljubio natpis na spomeniku, kao da upravo oslobađa Podgoricu od mrskog mu NATO-a. Ili kao da upravo povlači priznanje Kosova, ispunjavajući tako jedno od predizbornih obećanja od prije pet godina. 

Da se razumijemo: povampiranje fašizma u Crnoj Gori počelo je početkom 90-tih kada je to činila Narodna stranka Novaka Kilibarde, a slijedio je jedinstveni DPS. Tada je to činjeno ne samo riječju, nego i djelom – napadnut je Dubrovnik, a pružena značajna logistika srpskoj paravojsci od Vukovara do Sarajeva. I to sve u slavu četništva, šubare i navodne zaštite “golorukog srpskog naroda”.

Potom su crnogorski sveti manastiri postali utočište za srpske zločince (nije tajna da se u manastiru Ostrog jedno vrijeme skrivao ratni zločinac Radovan Karadžić). Za sve to vrijeme, SPC je bila (i ostala) čuvar ideje svetosavlja i garant da će se poražena četnička ideja opet vratiti – i to na velika vrata.

SPC od svetinja pravi utočište za zločince

Nakon što su u prvim godinama novog milenijuma primireni, a 2006. godine klasično nokautirani, novočetnici su ponovo digli glavu u vrijeme kada je DPS, pogrešno odabranim tajmingom za usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti, izazvao masovne litije. Ubrzo je pala trodecenijska vlast, a zastave sa mrtvačkim glavama kojima se slavila pobjeda nove većine, postale su paradigma crnogorske budućnosti pod „oslobodiocima“. 

Od 2020. godine na ovamo, nema poteza vladajuće većine, nema dana, mjeseca ni godine, u kojima se, uz proces razdržavljenja Crne Gore i krađe naše istorije, kulture i sjećanja, nije dešavala promocija države u srpsku koloniju i mjesto gdje se ne radi ništa do proganjaju politički neistomišljenici i najavljuju pompezni projekti koji se nikada ne realizuju do kraja.

Umjesto evropske budućnosti, koja je samo eufemizam za četništvo, pred očima nam se dešava svjesno i namjerno izazvani slom Crne Gore, raspad institucija, sunovrat standarda građana, tjeranje investitora, slom turističke sezone, otuđenje svih kulturno-istorijskih dobara i poklanjanje naše istorije susjednoj državi. 

Lideri ovdašnjih vladajućih stranaka kao da se takmiče u kreiranju originalnijeg pladnja na kome će njegoševsku Crnu Goru koju su oni u svim segmentima izdali i prodali, prinijeti beogradskom gazdi i za uzvrat dobiti Judine srebrenjake kao garant vlastite egzistencije. 

„Vijesti“ su napravile postament

Što je, dakle, poenta četničkog pira u Gornjem Zaostru koji je iz tišine svog zavičaja generisao vojvoda Andrija Mandić? Da se malo osvježi politička i medijska scena u poslovično apatičnom avgustu. Da se na čistinu izvedu lideri nekih stranaka vlasti koji niti su osudili, niti podržali (a tako bi rado da smiju od ambasada) čin slavljenja ratnog zlikovca i nosioca Hitlerovog gvozdenog krsta.

Da se na kristalno čistom primjeru potvrdi kako je vrijeme da se četnička znamenja izvade iz budžaka i ponosno prezentuju javnosti nikad zainteresovanijeg regiona. Je li vrijeme da se otkopa i ono zakopano oružje?

Ne bih rekao, jer ni četnici nijesu više ono što su bili ako im je na terenu predvodnik penzionisani taksista Mileta Pavićević, od davnina poznat kao promoter kokarde i svega što uz nju ide.

Gornje Zaostro je samo jedna od epizoda u revizionističkoj politici koju sprovodi trenutna vlast

Kao i obično, svoju batinu medijskog policajca i držaoca monopola na istinu isukala je i tv „Vijesti“ kojoj je još jedno četničko orgijanje poslužilo da u isti koš strpa Pavla Đurišića, Osmana Rastodera i nikog drugog do Krsta Zrnova Popovića.

Zamislite medij koji je za svoga vijeka promijenio sve političke kape, od one koju je nosio Milo Đukanović, preko one s kokardom Gojka Perovića, pa do one Dritanove, koji bi da ideju nezavisne Crne Gore čiji je Popović simbol stavi u istu ravan sa osvjedočenim koljačima i sramotom srpskog i muslimanskog naroda kakvi su Đurišić i Rastoder.

Zaboravili su pritom, da iza ideje Crnogorstva, koju su za vrijeme DPS-a i sami promovisali, nije pala ni kap krvi, nije potekla nijedna dječja suza. A upravo su „Vijesti“ bile te koje su iz neke mišje rupe izvadili opskurnu osobu zvanu Dritan Abazović, promovisali je u premijera i podržali kada je potpisao veleizdaju Crne Gore. Napravili postament za sve ono što nam se dešava danas. Omogućili ravnogorcima da orgijaju bez reakcije države. Sve pod plaštom slobode medija i samo njima znane istine. 

Vojvoda Pavle samo se na kratko zadržao na livadama Gornjeg Zaostra. Vratili su ga u mrak crkve i tako upotpunili kolekciju svega što u svojim tamnim odajama kriju nesrećni crnogorski manastiri i crkve.

Dritanovim „temeljnim“ ugovorom propisano je (član 7) da crnogorska policija ne smije ući u uzurpirane crkvene objekte („bez prethodnog odobrenja nadležnih crkvenih organa“), pa će tako i bronzani vojvoda Pavle pronaći mir kraj gomila skladištenog oružja koje u mraku crkvenih objekata čuvaju oni koji će iz mraka i potaje ponovo tražiti priliku da testiraju nepostojeće institucije države na čijem su samoukidanju tako predano radili svih pet godina. 

Mali ljetnji nestašluk sljedbenika vojvode Raja pokazao je da Crna Gora nije funkcionalna država, da njen Ustav ne postoji, da antifašizam više nije njen temelj. Pokazao je i da Crna Gora nema opoziciju, da ponovo kleči pred domaćim izdajnicima, da su u njoj zatrte sve vrijednosti na kojima je ne tako davno počivala. I dok moderna Evropa ćuti na povampirenje fašizma i nacizma u Crnoj Gori, makar smo načisto da stremljenje ka EU više ne treba da bude imperativ civilizovanih Crnogoraca. 

BONUS VIDEO: SPOMENIK PAVLU DJURISICU

Izvor: Aktueln. me