Kako je Salih HODŽA Musić pobjedio ČETNIKA Pavla ĐURIŠIĆA– Zaboravljena historija (video)

Plav i Gusinje – varoši na jugoistoku današnje Crne Gore – istorijski su naseljeni većinski muslimanskim (bošnjačkim i albanskim) stanovništvom. Period neposredno prije Drugog svjetskog rata obilježile su duboke međunacionalne tenzije, ukorijenjene u ranijim sukobima. Još tokom Balkanskih ratova (1912–1913) i neposredno poslije njih, plavsko- gusinjski kraj iskusio je težak teror od strane tadašnjih crnogorskih vlasti. Nakon što je 1913. Crna Gora pripojila ovu oblast, izvršena su masovna pokrštavanja i likvidacije muslimana: zloglasna jedinica kapetana Avra Cemovića ubila je tom prilikom 11 plavskih prvaka i preko 800 Bošnjaka i Albanaca, uz prisilno prevodjenje stanovništva u pravoslavlje.

Neuspjeli ustanak 1919. godine doveo je do novog pokolja – stotine muškaraca iz Plava i okolnih sela strijeljane su na planini Murinja. Ovi tragični događaji ostavili su dubok trag na kolektivno pamćenje lokalnog stanovništva. Uoči Drugog svjetskog rata, muslimani Plava i Gusinja osjećali su i dalje nesigurnost i nepovjerenje prema centralnim vlastima, svjesni svoje marginalizacije i izloženi sporadičnim pritiscima. Takva istorijska pozadina doprinijela je da u predratnim godinama postoji oprez i organizovanost lokalne zajednice u slučaju novih nasrtaja.

1941–1942: Italijanska okupacija i formiranje lokalne milicije

Napad Sila osovine na Jugoslaviju u aprilu 1941. doveo je i plavsko-gusinjski kraj pod novu vlast. Italija je nakon okupacije proglasila veliki dio Sandžaka i istočne Crne Gore dijelom svog protektorata Velike Albanije. Plav i Gusinje pripojeni su tada albanskoj okupacionoj zoni, što je lokalno muslimansko stanovništvo uglavnom pozdravilo. U novonastaloj situaciji, Bošnjaci i Albanci ovog kraja vidjeli su priliku da izbjegnu ponavljanje zločina iz prethodnih decenija pod srpsko-crnogorskom upravom. Pod patronatom Italije organizovana je seoska milicija (vulnetari – dobrovoljačka straža) radi održavanja reda i odbrane naselja. Milicija je bila sastavljena od lokalnih ljudi, naoružanih i opremljenih od strane italijanskih vlasti. Formalno, njen zadatak je bio borba protiv partizana, ali je od početka milicija imala i neformalnu ulogu zaštite sela od mogućih četničkih upada.

Već krajem 1941. četnički pokret Draže Mihailovića širi se u Crnoj Gori. Pavle Đurišić, aktivan oficir porijeklom iz tih krajeva, postaje komandant Limskih četničkih odreda i započinje saradnju sa italijanskim okupatorom radi suzbijanja partizana. Međutim, istovremeno četnici formulišu i svoj velikosrpski program: cilj je stvaranje homogene „Velike Srbije“ etničkim čišćenjem nesrpskog stanovništva. Za muslimane Plava i Gusinja to je značilo novu egzistencijalnu prijetnju– i oni su bili predviđeni za „čišćenje“ u sklopu Sandžaka. U takvim okolnostima, lokalna milicija je bila prva linija odbrane zajednice. Na čelu milicije istaklo se nekoliko lokalnih prvaka.

U Plavu je njen organizator bio hodža Salih Musić, uticajni vjerski vođa i ugledni građanin. Iako po obrazovanju vjerski službenik, hodža Salih je preuzeo značajnu političku i organizatorsku ulogu – uspostavio je kontakt sa italijanskom upravom i zalagao se da Plav dobije autonomiju unutar Velike Albanije. U Gusinju je organizaciju milicije vodio Jusuf (Isuf) Čelić – Čeljaj, bivši žandarmerijski podoficir, poznat kao odlučan i hrabar čovjek. On je postao komandir jedne čete vulnetara i brzo se istakao sposobnošću komandovanja.

Oko Jusufa Čelića i Saliha Musića okupili su se i drugi lokalni uglednici (npr. Šemso Ferović iz Plava, Saljo Nikočević u Gusinju) i oformili štab milicije. Prema svjedočenjima, milicija je od samog početka brojala više od 1000 ljudi raspoređenih u desetak četa. Milicajci – naoružani puškama i ponekim mitraljezom dobijenim od Italijana – organizovali su stalne straže na prilazima varošima i ključnim planinskim prevojima ka Andrijevici, Beranama i Peći. Tako je već tokom 1942. uspostavljen sistem osmatračnica i patrola koji je imao da uzbuni narod u slučaju prilaska neprijatelja.

Važno je istaći da su Italijani tolerisali pa i podsticali ovu autonomnu odbranu. Njihov interes je bio da održe mir u pozadini i spriječe partizanske aktivnosti, a time su indirektno pomagali i zaštitu od četnika. Lokalno stanovništvo je uglavnom podržavalo Musićev i Čelićev angažman – vidjeli su ih kao zaštitnike zajednice, uprkos tome što su formalno sarađivali sa fašističkim okupatorom. Već tada se, međutim, pojavio paradoks: odbrana od jedne prijetnje oslanjala se na savez sa drugim okupatorom.

Četnička ofanziva i odbrana (1943)

Početkom 1943. godine situacija u Sandžaku dramatično se pogoršava. Pod Mihailovićevim naređenjem Pavle Đurišić sprovodi široku ofanzivu protiv muslimanskih sela u sjeveroistočnom Sandžaku i istočnoj Bosni. U skladu sa velikosrpskim planom, Đurišićeve snage izvršile su masovne pokolje nad Bošnjacima u oblasti Bijelog Polja, Foče, Čajniča, Pljevalja i dr. Tokom januara i februara 1943. uništeno je više desetina sela, a poubijane su hiljade civila.

Sam Pavle Đurišić je u izvještaju Draži Mihailoviću 10. januara 1943. naveo da je u bjelopoljskom srezu „oko 400 naoružanih Muslimana“ i „oko 1000 žena i djece“ pobijeno, uz spaljena 33 sela. Ovi stravični zločini izazvali su paniku među muslimanima širom Sandžaka. Do Plava i Gusinja počele su stizati vijesti o klanjima i paljevinama, što je za tamošnje stanovništvo bio znak da se sprema slična sudbina i njihovom kraju.

Četničke jedinice Pavla Đurišića već su krajem zime 1943. planirale prodor i ka jugu. Prema kasnijim istraživanjima, Đurišić je naredio mobilizaciju nekoliko hiljada ljudi iz kolašinskog, pljevaljskog i pribojsko-mileševskog kraja upravo radi napada na preostale muslimanske enklave. Plav i Gusinje – na krajnjem jugoistoku Sandžaka – bili su među metama ove planirane ofanzive. Međutim, više faktora je uticalo da četnici u 1943. nisu uspjeli ostvariti svoj naum na tom području.

Prvo, sve do kapitulacije Italije u septembru 1943. ovaj kraj je formalno bio pod italijanskom zaštitom. Italijanske trupe i albanska žandarmerija držale su garnizone u većim mjestima, pa četnici nisu mogli otvoreno ući duboko u tu zonu. Drugo, lokalna milicija vulnetara danonoćno je držala straže na planinskim prilazima Plavu i Gusinju i pravovremeno javljala o sumnjivim pokretima.

Treće, Pavle Đurišić je tada bio angažovan i na drugim ratištima (borbe sa partizanima i u istočnoj Bosni), što je odložilo puni fokus na Plav. I četvrto, u ljeto 1943. došlo je do promjene odnosa snaga: kapitulacija Italije (8. septembra 1943.) stvorila je privremeni vakuum vlasti, ali su ubrzo Njemačke trupe preuzele tu oblast. Interesantno, Nijemci su nastojali pridobiti povjerenje lokalnih muslimana– u Plav i Gusinje su uvele dvije čete „istočnjačkih“ trupa sastavljene od kavkaskih muslimana (tzv. Cherkez – Čerkezi) koje su zajedno sa domaćom milicijom trebale braniti taj sektor od četnika. Ova pragmatična politika okupatora dodatno je obeshrabrila četnike da se spuštaju prema Plavu.

U takvim okolnostima, tokom cijele 1943. godine nije došlo do većeg četničkog napada na sama naselja Plav i Gusinje. Manji okršaji su zabilježeni na obodima oblasti. Četničke izvidnice nekoliko puta su pokušale probiti iz pravca Andrijevice i Čakora, ali su ih vulnetari dočekivali u zasjedama. Prema lokalnim pričama, odred Jusufa Čelića postavio je zasjedu na planinskom prevoju iznad Gusinja kojom je odbijen pokušaj čete četnika da se spusti u gusinjsku dolinu. Takođe, u proljeće 1943. jedna grupa četnika upala je u selo Vojno Selo kod Plava i tom prilikom ubila dvojicu uglednih domaćina (ocu i stricu jednog mladića) te spalila im kuću.

Ovaj incident dodatno je zapalio gnjev lokalnih milicionera. Hodža Salih Musić, kao vjerski lider, tada je sa minbera plavske džamije pozvao narod na otpor “do posljednjeg”, naglasivši da se “ne smiju ponoviti nokšićki i murinski pogromi iz prošlog rata”. Njegove riječi – kombinacija vjerskog nauka o odbrani života i imetka i svježeg sjećanja na genocid – imale su snažan odjek. Mnogi mladići su se dobrovoljno javili u miliciju, pa su formirane dodatne seoske patrole.

Do kraja 1943. četnici Pavla Đurišića nisu ostvarili svoje prijetnje prema Plavu i Gusinju. Istoričar dr Radoje Pajović konstatuje da je planirano „čišćenje“ tog kraja propalo, dobrim dijelom zahvaljujući čvrstoj odbrani lokalne milicije i činjenici da su četnici prekasno stigli – tek po slomu Italije, kada je tu već bila prisutna njemačka vojska.

Tako je plavsko-gusinjska sredina 1943. izbjegla sudbinu Bukovice, Bihora i drugih sandžačkih oblasti gdje su se desili masakri. Masovni pokolj nad civilima ovdje se nije dogodio. Gubici među braniocima bili su minimalni – svega nekoliko poginulih vulnetara u manjim okršajima. Lokalna tradicija bilježi taj period kao „Odbranu Gusinja 1943.“, gdje se posebno ističe doprinos Jusufa Čelića i Saliha hodže Musića.

Treba napomenuti da su četnička i komunistička propaganda kasnije davale različite prikaze ovih događaja. Četnici su vlastite neuspjehe nastojali opravdati optužbama da su „muslimanska milicija“ i njihovi vođe navodno vršili zločine nad srpskim civilima u okolini Plava tokom 1943. godine. Ti izvori tvrde da su odredi Saliha Musića i Jusufa Čelića palili pravoslavna sela i ubijali tamošnje mještane, što je trebalo biti „razlog“ za četničku osvetu.

Međutim, nijedan vjerodostojan dokaz ne potkrepljuje takve tvrdnje; poslije rata ime Saliha Musića nije se našlo na listama ratnih zločinaca, niti je protiv njega vođen sudski proces – slično kao i za Jusufa Čelića. S druge strane, komunistička istoriografija dugo je tretirala Musića i Čelića kao kolaboracioniste, ističući njihovu saradnju sa okupatorom, pa je umanjivala ili prećutkivala njihov doprinos odbrani.

Činjenica je da su oni djelovali izvan partizanskog pokreta, pa partizanski izvještaji iz 1943. rijetko detaljno spominju borbe oko Plava i Gusinja. Ipak, u narodnom pamćenju ovoga kraja Salih hodža Musić ostao je upamćen kao harizmatičan vođa koji je davao duhovnu snagu narodu i pozivao na jedinstvo u odbrani, dok je Jusuf Čelić simbol oružanog otpora na terenu.

Kulminacija sukoba početkom 1944.

Tokom zime 1943/44. odnos snaga u Crnoj Gori i Sandžaku dodatno se mijenja. Nakon jalovih pokušaja da pridobije Zapadne Saveznike, Draža Mihailović krajem 1943. de facto prelazi na otvorenu saradnju sa Njemcima. Pavle Đurišić početkom 1944. dobija od Nijemaca oružje i logistiku za borbu protiv Narodnooslobodilačke vojske (partizana) u sjevernoj Crnoj Gori. U isto vrijeme, partizani konsoliduju svoje snage; u Plav stižu dijelovi Komske partizanske grupe i italijanske Divizije „Garibaldi“, sastavljene od bivših italijanskih vojnika koji su se pridružili NOVJ. Oko Plava i Gusinja se tako početkom 1944. nalaze tri međusobno suprotstavljene oružane skupine: partizani, muslimanska milicija i četnici, uz prisustvo manjih njemačkih garnizona.

U takvim okolnostima dolazi do bitke za Plav januara 1944. – paradoksalnog sukoba u kom se nekadašnji ljuti neprijatelji nalaze privremeno na istoj strani. Naime, u drugoj polovini januara 1944. njemačka komanda pokreće operaciju čišćenja partizana iz doline Lima. 25. januara 1944. u zoru, združene snage od oko 2.000 vojnika – koje su činili: jedan njemački odred, četnički odred Pavla Đurišića (djelovi njegovih limskih četnika koji su se stacionirali u selu VrmOša, sjeverno od Gusinja), muslimanska milicija Plava i Gusinja (vulnetari Saliha Musića i Jusufa Čelića) te kvislinške jedinice s Kosova i Metohije – započele su napad na položaje partizana kod Plava.

Ovaj neobični savez bio je rezultat preklapajućih interesa: Đurišić je vidio priliku da uz njemačku pomoć konačno uđe u Plav, dok je Musićevim i Čelićevim milicionerima prioritet bio da protjeraju partizane iz svog kraja (smatrajući ih ideološki stranim, a i vjerujući njemačkim obećanjima o autonomiji). Žestoke borbe vodile su se tog dana duž doline Lima i oko sela Meteha.

Pod snažnim naletom nadmoćnijih neprijateljskih snaga, partizani (Komski NOP odred i divizija „Garibaldi“) bili su prinuđeni na povlačenje. Združeni četničko-njemačko-milicionerski odredi ušli su u Plav i Gusinje, potiskujući partizane prema Andrijevici. Činilo se da Pavle Đurišić konačno ostvaruje svoj cilj – plavsko-gusinjski kraj pao mu je u ruke.

Ipak, trijumf je bio kratkotrajan. Već 26. januara 1944. partizanske jedinice krenule su u snažan kontranapad. Pristigla Četvrta proleterska (crnogorska) brigada NOVJ izvršila je brzu ofanzivu iz pravca Murine ka Plavu. U dvodnevnim borbama, partizani su nanijeli težak poraz neprijatelju: glavnina četničkih i kolaboracionističkih snaga bila je razbijena i potisnuta nazad ka Andrijevici.

Zarobljeno je 36 četnika, a na bojištu je ostalo 67 mrtvih neprijateljskih vojnika (uključujući i njemačke žrtve). Gubici partizana bili su minimalni (svega nekoliko poginulih i ranjenih). Ova bitka kod Plava (25–27. januar 1944.) označila je prekretnicu: Pavle Đurišić doživio je otvoreni vojni poraz i nije uspio zadržati kontrolu nad gradom.

Nakon sloma januarske ofanzive, preostali četnici Pavla Đurišića su se u rasulu povukli prema Andrijevici i dalje ka sjeveru. Nijemci su ponovo preuzeli neposrednu kontrolu Plava i Gusinja, oslanjajući se na saradnju lokalne milicije.

Međutim, povjerenje između dotadašnjih saveznika ubrzo je poljuljano. Četnici su, i poslije poraza, nastavili planirati osvetu nad „odmetnicima“ u Plavu i Gusinju – Đurišić nije odustajao od namjere da kazni muslimane koji su mu se godinama otimali. S druge strane, muslimanska milicija Saliha Musića i drugih prvaka našla se u teškom položaju između Nijemaca (čija je moć slabila) i sve jačih partizana, a znali su da im se četnici neće libiti ponovo doći ako se ukaže prilika.

U tim previranjima stradao je i Jusuf Čelić. Prema većini izvora, Jusuf je poginuo krajem januara 1944., tokom jedne čarke s četničkim grupama koje su se povlačile iz plavsko-gusinjskog kraja. Jedna verzija kaže da je 26. januara, tokom čišćenja terena poslije bitke, naletio na zasjedu zaostalih četnika u selu Ulotina kod Plava i tu bio smrtno ranjen.

Njegova pogibija bila je težak udarac za branioce – izgubili su iskusnog komandanta terenske odbrane. Hodža Salih Musić klanjao je Jusufu dženazu u odsustvu (tijelo mu navodno nije odmah pronađeno) i održao govor kojim je pozvao narod da ustraje:

„Ne klonite duhom!“, poručio je, „Junak Jusuf dao je život za našu slobodu; nastavimo njegovim putem“. Time je Musić preuzeo i moralno vođstvo nad milicijom, nastojeći održati jedinstvo nakon gubitka vojnog vođe. (Napomena: Postoje i tvrdnje iz srpskih izvora da je Jusuf Čelić navodno preživio rat i kasnije likvidiran od OZNE zbog kolaboracije, ali za to nema dokaza – službeni podaci govore da je poginuo 1944.)

Završne operacije 1944. i oslobođenje

Sredinom 1944., ratna sreća se definitivno okreće u korist partizana. Nakon što su na ljeto 1944. Sovjeti i saveznici napredovali na istočnim frontovima, Nijemci užurbano reorganizuju odbranu Balkana. U junu–avgustu 1944. pokrenuta je velika Durmitorska operacija – združena ofanziva njemačkih i kvislinških snaga radi obezbjeđenja komunikacija u Crnoj Gori. U toj operaciji, na Čakoru i Plavu (11–12. avgust 1944.) ponovo se odigravaju borbe: jake snage njemačke 1. brdske divizije potpomognute dijelovima četnika i albanskih balista potiskuju partizanske brigade i 12. avgusta 1944. zauzimaju Plav i Gusinje. Ponovo je na kratko uspostavljena okupaciona kontrola – ovoga puta njemačka – nad tim mjestima.

To je bilo posljednje zauzimanje Plava od strane neprijatelja. U sklopu ove ofanzive, došlo je i do stravičnog zločina u susjednoj Velici (kod Andrijevice): 28. jula 1944. jedinice SS divizija „Princ Eugen“ i „Skenderbeg“, zajedno sa lokalnim pomagačima, izvršile su masakr nad preko 500 civilа (uglavnom djece, žena i staraca) u selu Velika.

Ovaj pokolj ostao je upamćen kao jedan od najgorih u Crnoj Gori. Dok partizanski i neki istorijski izvori navode da su zločin počinile isključivo njemačko-ssovske snage, pojedini autori (poput Branka Jokića) ističu da su „odgovorni za pokolj u Velici“ zapravo bili kolaboranti iz Plava, Gusinja i Rugove koji su vodili SS trupe do sela.

Ti navodi su kontroverzni i predmet polemika– vjerovatno su u masakru učestvovali i neki pripadnici lokalne muslimanske milicije pod njemačkom komandom, iako glavni krivci ostaju okupatori. Zločin u Velici produbio je mržnju i želju za osvetom na obje strane. (Interesantno, upravo nekoliko dana poslije, 2. avgusta 1944., četnici su kod Gusinja ubili četvoricu lokalnih partizanskih rukovodilaca – Bećo Bašić, Jusuf Redžepagić, Aljo Hot i Vojo Novović – što je bila osveta za prethodne borbe.)

U jesen 1944. njemačka vojska se ubrzano povlači pred naletom Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. 13. oktobra 1944. preostale njemačke trupe zajedno sa muslimanskom milicijom pokušale su da se iz Plava povuku prema sjeveru (pravcem preko Murine ka Andrijevici), ali su ih partizani osujetili i odbacili nazad. Time je spriječen svaki dogovoreni organizovani odlazak milicije sa Nijemcima. Hodža Salih Musić je tih dana pregovarao sa partizanskim predstavnicima u Beranama o predaji oružja i amnestiji za ljude iz milicije.

Postignut je dogovor da milicioneri iz Plava i Gusinja polože oružje i pristupe Narodnooslobodilačkom pokretu – što je većina i učinila, budući da su i sami vidjeli da je rat pri kraju. Konačno, 17. oktobra 1944. jedinice 9. crnogorske brigade NOVJ ušle su u Plav i Gusinje i oslobodile ova mjesta od okupatora. U završnim okršajima, tzv. balisti (ostatak albanskih kvislinških snaga) pretrpjeli su gubitke od 10 poginulih, dok su partizani imali 3 ranjena borca. Time je okončano ratno stradanje ovog kraja.

Salih hodža Musić dočekao je oslobođenje doživljen kao spasilac, ali i potencijalni krivac. Za lokalno stanovništvo on je ostao heroj odbrane – čovjek koji je svojim autoritetom i organizacijom odvratio četničke pokolje. Za novu komunističku vlast, međutim, Musić je bio kompromitovan saradnjom sa okupatorom. Ipak, izvori ukazuju da nije bio izložen oštrom progonu.

Pred sam kraj rata uspio je, uz podršku nekih umjerenih partizanskih kadrova, da dobije garancije o amnestiji. Poslije rata posvetio se obnovi vjerskog života – postao je istaknuti član Islamske zajednice u novoj vlasti, pomažući pomirenju. Živio je povučeno u Plavu još dugi niz godina, uvažavan od sugrađana svih vjera. (Napomena: precizni podaci o njegovom poslijeratnom životu nisu detaljno dokumentovani u izvorima pretraženim za ovaj izvještaj, ali nema podataka da je suđen ili hapšen kao ratni zločinac.)

Zaključak i značaj događaja

Odbrana Plava i Gusinja 1943–1944. predstavlja primjer lokalnog otpora u složenim uslovima građanskog rata i okupacije. Zahvaljujući kombinaciji povoljnih faktora – geografske izolovanosti, prisustva italijansko-njemačkih snaga, te naročito organizovanosti i odlučnosti lokalnog stanovništva – ovi gradovi su izbjegli sudbinu mnogih drugih mjesta u Sandžaku gdje su četnici počinili masovne pokolje. 

Četnički plan Pavla Đurišića da „očisti“ Plav i Gusinje nije ostvaren. Štaviše, u januaru 1944. njegove snage su pretrpjele težak poraz u sudaru sa partizanima kod Plava, što je doprinijelo daljem slabljenju četničkog pokreta u Crnoj Gori. Ovi događaji ubrzali su gubitak podrške četnicima među Saveznicima – već u drugoj polovini 1944. Britanci i Amerikanci su se potpuno distancirali od Mihailovića i priznali Titove partizane kao jedinu savezničku silu u Jugoslaviji.

Za lokalnu zajednicu Plava i Gusinja, godine rata donijele su ogromna iskušenja ali i svojevrsnu pobjedu opstanka. Taktike odbrane koje su primijenili – formiranje dobrovoljačke milicije, stalne straže, zasjede na planinskim putevima, kao i diplomatična saradnja s okupatorom kada je to bilo nužno – pokazale su se uspješnim. 

Salih hodža Musić odigrao je višestruku ulogu: kao vjerski vođa pružao je duhovnu podršku i hrabrio narod da se suprotstavi zlu; kao politički pregovarač balansirao je odnose sa Italijanima, Nijemcima i pokušavao zaštititi svoj narod kroz autonomiju; a kao organizator odbrane pomagao je uspostavu milicije i motivisao mlade da brane svoja ognjišta. Njegovo ime, uz ime Jusufa Čelića, i danas se među Bošnjacima i Albancima plavsko-gusinjskog kraja spominje sa poštovanjem – kao sinonim za otpor genocidu i borbu za opstanak.

Širi značaj ovih događaja ogleda se i u poslijeratnom kontekstu. Preživjeli muslimanski narod Plava i Gusinja postao je važan činilac u izgradnji narodne vlasti u Sandžaku – mnogi su se krajem rata pridružili partizanima, svjesni da je to najbolja zaštita od povratka četničke prijetnje. S druge strane, dugogodišnje zataškavanje i različito tumačenje ovih epizoda doprinijelo je da ostanu osjetljiva tema.

Tek nedavno, istoriografi počinju nepristrasno da istražuju doprinose lokalnih branilaca. Studije pokazuju da jeste postojao i tamni segment – određeni pripadnici milicije su vjerovatno činili zločine nad srpskim civilima u okolini (što se ne smije negirati). No, ti incidenti moraju se posmatrati u kontekstu ukupnog haosa rata i prethodnih genocida nad tim istim muslimanskim stanovništvom. 

Spriječena katastrofa u Plavu i Gusinju ipak ostaje dominantna činjenica: zahvaljujući lokalnom otporu, u tim gradovima nije se desio masovni masakr poput onih u Foči, Prijepolju ili Višegradu. To je sačuvalo kontinuitet bošnjačko-albanske zajednice u ovom dijelu Crne Gore.

Zaključno, odbrana Plava i Gusinja od četnika Pavla Đurišića predstavlja jedan od najsvjetlijih primjera samoinicijativnog otpora u Drugom svjetskom ratu na našim prostorima. U vrtlogu višestrukih frontova – gdje su se sudarali interesi okupatora, četnika i partizana – lokalno stanovništvo je našlo način da odbrani svoje domove. Ključne ličnosti poput Saliha hodže Musića pokazale su hrabrost i viziju, iako će njihova uloga biti različito ocjenjivana iz ideoloških uglova.

No, nesumnjivo je da su Musić i njegovi saborci spriječili planirani genocid i time spasili hiljade života. Tragovi tih burnih godina osjećali su se decenijama – demografski (mnoga sela opustjela su jer su ljudi iz straha emigrirali), politički (Bošnjaci i Albanci Plava i Gusinja postali su važan faktor u novoj republici, svjesni svojih prava) i kulturno (priče o odbrani prenose se generacijama kao dio lokalnog identiteta). Odbrana Plava i Gusinja tako je postala dio šireg mozaika antifašističke borbe i borbe naroda Sandžaka za opstanak u vihoru Drugog svjetskog rata.

Literatura: Povodom izrade ovog izvještaja korišteni su brojni izvori: svjedočenja iz plavsko-gusinjskog kraja, naučne studije (R. Pajović, Š. Rastoder, A. Stamatović), partizanski arhivski dokumenti, kao i najnovija historiografska istraživanja i članci. Posebno su konsultovani zbornici NOR-a i radovi koji osvjetljavaju zločine i otpor u Sandžaku tokom rata.

izvor: sandzakdanas.rs