ANDREJ Nikolaidis: Čim požari ujedine Crnu Goru, eto Joanikija da je svađa- ZAŠTO?

Tek što se javnost slegla nakon Metodijevog paganskog spektakla sa Pavlom Đurišićem, Joanikije nastavlja gdje mu je saborac stao: zavađa, vraća u prošlost,  ponovo tražeći da na vrh Lovćena bude vraćena ne Njegoševa, kako Joanikije zbori, nego Aleksandrova kapela, kao ultimativni simbol Crne Gore pripojene Srbiji.

U političkoj ravni, stvar je očita. Joanikije, Metodije i organizacija čiji su dio, dakle SPC, šrafovi su u mehanizmu koji čine i BIA, KOS, Kobre, JSO, mediji, akademija… Imaju isti cilj, pažljivo podijeljene zadatke i jedinstvenu komandu. Ako je neko brav ili mu je lakše i isplativo da se pretvara da brav jeste, da pojasnimo očito.

Crna Gora je kolonija Beograda. Ona to još uvijek (no ne zadugo) nije u punom kapacitetu. Razlog faktičkog polukolonijalnog statusa Crne Gore nije nikakva njena unutrašnja snaga ili otpor (koji je praktično nepostojeći), nego upliv zapadnih ambasada, koje imaju iluziju da mogu kontrolisati uticaj Srbije u Crnoj Gori. Rezultat je to i mudre odluke Srbije da kolonizaciju Crne Gore završi sporije a bez otpora, umjesto brže i agresivno, a što bi izazvalo izvjestan, no lako slomiv otpor.

Drugo nas ovdje zanima: ovo.

U Šumaherovom „8mm“ Nikolas Kejdž igra detektiva koji traga za čovjekom koji muči i ubije djevojku, što bude zabilježeno na snuff filmu. Kada se detektiv napokon suoči sa ubicom, bude šokiran običnošću čovjeka pred sobom. Umjesto monstruma, sretne prosječnog čovjeka koji ničim ne odaje da je sposoban za, neki bi rekli, dijabolično zlo koje je počinio. Ubica tada detektivu kaže, parafraziram: pitaš se zašto sam to (zlo) učinio – prosto zato što sam mogao.

U apsolutnom remek-djelu, filmu „Session 9“ Brada Andersona, ključ priče su pronađene audio trake na kojima je psihijatar u klinici za psihičke bolesti zabilježio sesije koje je imao sa pacijentom što tvrdio je da ga je zaposjelo zlo koje se predstavlja kao Simon. Film zavšava jednom od najboljih replika za koju moja malenkost zna. Na pitanje ljekara „A gdje ti živiš, Simone?“ (dakle, gdje obitava zlo), ovaj/ova/ovo odgovara: „Živim u slabima i ranjenima, doktore“.

Ako postoji završetak filma koji prkosno ide kontra ideologiji ovoga vremena, to je onda ovaj Andersonov. Danas svi žele da budu žrtve. Kao da je biti žrtva vrlina. Kao da žrtvom ne može postati i svetac i hulja. Kao da nije jasno kako svaka žrtva, ako dovoljno dugo poživi, može postati i najgori dželat. Ovo je vrijeme kojim odzvanja monolog žrtava, vrijeme u kojem se javljaju bezbrojni „zastupnici“ i „glasovi“ žrtava, vrijeme koje slavi slabost a svaku vrlinu zatire u samom začetku. Jer vrlina smanjuje teritoriju, životni prostor zla.

Vratimo se u političku ravan: ako Crna Gora želi da bude žrtva i nije spremna za bilo što osim kuknjave uz povremene komične povike, uglavnom citate lokalnih mudraca iz minulih vremena, razne varijacije prdnjave staroga svata, nema nikakvih problema: zavšeno vam je to. Ja bih da pobijedimo. A to znači da budemo brutalni prema sebi i svojim slabostima.

Benjamin piše o Hebelovoj priči Nenadani ponovni susreti.

Mladić i djevojka se vjere. On odlazi u rudarsko okno i tamo gine. Ona riješi da će mu i mrtvom biti vjerna.

Decenijama kasnije, okno u kojem je njen vjerenik zatrpan otvoreno je. Ona, starica, bila je tu kada su iznijeli njegovo tijelo. Pred njom je bio mladić kakvoga je vidjela na rastanku: zeleni kristali gvozdenog sulfata konzervirali su njegovo tijelo kojem vrijeme, stoga, nije moglo ništa.

“U međuvremenu je u Portugalu zamljotres razorio grad Lisabon, i završio se Sedmogodišnji rat, i ukinut je bio red isusovaca, i podijeljena je Poljska, i umrla je carica Marija Terezija, i smaknut je Struenze. Oslobođena je Amerika, a ujedinjena francuska i španska sila nisu mogle da osvoje Gibraltar. Turci su generala Štajna zatvorili u pećinu Veterani u Mađarskoj, a umro je i car Josif. Švedski kralj Gustaf osvojio je rusku Finsku, i započela je Francuska revolucija i dugi rat, i car Leopold Drugi je takođe sahranjen. Napoleon je osvojio Prusku, Englezi su bombardovali Kopenhagen, a seljaci su sijali i žnjeli. Mlinar je mljeo, i kovači su kovali, i rudari su kopajući tražili mineralne žile u svojoj podzemnoj radnji.”

A on je bio mrtav i mlad. Ona je, svo to golemo vrijeme, bila vjerna vlastitoj odluci.

Vrijeme je, dakako, nastavilo teći i pitanje je da li na Zemlji danas ima živa korisnika Tindera koji je u stanju razumjeti zašto je ona tako učinila.

Kako bi izgledala naša, posttridesetavgustovska verzija ove priče. Ovako:

„Musk je ljudski mozak spojio sa internetom; vođa Imperije ponovo je postao čovjek koji je Amerikancima predlagao da se od virusa liječe tako što će piti varikinu, koji ne zna kako se kaže Azerbejdžan i misli da je Jermenija – Albanija; propao je prosvjetiteljski projekat; propala je demokratija; kapitalizam je mutirao u hi-tech feudalizam; Izrael je uz blagoslov zapada, koji je slab na sve žrtve, ako te žrtve nisu muslimani, nastavio da ubija djecu i etnički čisti teritorije koje će prisvojiti; odrasla je nova generacija nepismene djece nesposobne da pažnju zadrži duže od 15 sekundi – savršeni robovi nesvjesni vlastitoga ropstva; muškarci su nastavili ubijati žene, jer su slabi; žene su, jer su slabe, nastavile – u činu koji nije erotičan nego bijedan, jer ne izaziva erekciju nego zgađenost i mučninu –  glumiti foto modele i postavljati svoje sise na internet, da njihove buduće ubice  mogu uživati u njima; Amerika je otela Kanadu i Grenland; prvi doseljenici stigli su na Mars. A mi smo i dalje raspravljali o tome je li Njegoš bio Crnogorac ili Srbin, mi smo i dalje dokazivali da postojimo“.

Ove su priče tek naizgled slične.

Prva govori o vrlini i ljubavi.

Druga o neznanju i gluposti. O slabosti, dakle.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)

Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a

izvor: http://cdm.me