MILORAD Popović: Bavimo se spomenikom četničkom koljaču, a na čelu Skupštine se toleriše četnički vojvoda

Kada se zapadnim partnerima, onima koji na Crnu Goru gledaju kao sa Mjeseca, učini da među vladajućim nešto ne štima, najavi se rekonstrukcija Vlade, urade se kozmetičke promjene, ali politika ostaje. Bečić je za Srbiju već odradio lavovski dio posla, baš kao što je to prije njega učinio Dritan Abazović, koga je BIA, nakon završenog zadatka, otpustila kao posljednju sluškinju 

INTERVJU: Milorad Popović, crnogorski pisac

Samo oni koji u dovoljnoj mjeri ne poznaju lik i djelo crnogorskog pisca Milorada Popovića mogli su povjerovati u to da će, kako je obećavao, nakon uspjeha svog posljednjeg romana ,,Dvorski trg“, prestati da ,,gubi vrijeme“ pišući političke eseje, te da će se definitivno okrenuti beletristici. Dobitnik brojnih regionalnih književnih priznanja, među kojima i ,,Njegoševe nagrade“, Popović se, kao izraziti homo politicus, nedugo nakon ,,Dvorskog trga“, vratio politici; otuda ,,Lovćenski feniks“, deveta po redu Popovićeva knjiga političkih eseja, koju je nedavno objavio Otvoreni kulturni forum sa Cetinja.

– Ne znam jesam li se vratio i jesam li se ikada istinski odmakao od te vrste publicistike. Uoči parlamentarnih izbora 2020. godine, uoči ,,oslobođenja“, zgađen, vjerovao sam da ću se konačno manuti političkih eseja i okrenuti se onome što me je uvijek istinski zanimalo, a to je pisanje romana. Ipak, slom crnogorskog društva, nevolje kroz koje posljednjih pet godina prolaze nacionalni Crnogorci, oni kojima je stalo do Crne Gore i koji su uspjeli da zadrže minimum samopoštovanja, ne dozvoljavaju mi da usputno i neobavezno komentarišem ono što vidim – kaže Milorad Popović.

POBJEDA: Što vidite? Ima li u crnogorskom duštvu ozbiljne analize i polemike?

POPOVIĆ: Način na koji se veliki dio intelektualne i političke elite bavi postojećim društvenim problemima više liči na kafanske ćakule i raspredanja, nego na ozbiljno suočavanje sa posljedicama planskog razaranja države i društva. Važno prolazi ispod radara, bavimo se trivijalnostima. I nije riječ samo o oportunizmu; muka je što je većina komentatora društvene zbilje više napisala nego što je pročitala. Oskudno obrazovanje, nesposobnost da se odvoji bitno od nebitnog, rđav stil, provincijalizam, kompleks niže vrijednosti… Nažalost, svjedočimo kulminaciji svih slabosti koje su posljednjih decenija karakterisale crnogorsko društvo.

POBJEDA: Većina profesora univerziteta, umjetnika čiju je genijalnost bivša vlast izdašno nagrađivala, nekadašnjih ambasadora, novinara, biznismena čak ni ne ćakula; ćuti. Svi su se ponovo ,,snašli“ ili…? 

POPOVIĆ: Crna Gora nikada nije imala ozbiljnu opoziciju. Političke i društvene snage sa statusom opozicionih, uglavnom su bile i antidržavne. Opozicija kralju Nikoli, na primjer, bili su oni koji su od Beograda tražili bombe kako bi ga likvidirali. U vrijeme karađorđevićevske Jugoslavije, državotvorna struktura koja je branila vrijednosti tradicionalne Crne Gore uglavnom je bila satrvena; ostao je mali broj federalista i komunista, čiji je centar bila Kominterna. Nakon Drugog svjetskog rata, jedina opozicija Titu bili su informbirovci; devedesetih, Liberalni savez, koji je 1996/97. odustao od državotvorne politike, ušao je u savez sa Narodnom strankom. Hoću da kažem da je crnogorska opoziciona tradicija dosta oskudna i suspektna.

POBJEDA: Paradoksalno, Crna Gora je imala Milovana Đilasa, svjetski poznatog disidenta, prvog u Istočnoj Evropi.

POPOVIĆ: To je istina, ali Đilas je bio jugoslovenski funkcioner, živio je i radio u Beogradu.

POBJEDA: Bio je prvi ministar za Crnu Goru, koja ga se odrekla. Nego, što je sa političkom opozicijom?

POPOVIĆ: Nikada i niko u Crnoj Gori nije htio da bude opozicija; svi bi da su vlast ili uz vlast. Aktuelnu političku opoziciju uglavnom čini mlađa generacija političara, koja je svoje političke i životne karijere počela da ostvaruje dok su bili vlast. Nemaju opozicionog iskustva, imaju manjak političkog talenta, hrabrosti i strasti, pa u postojećem, krajnje neregularnom političkom i društvenom ambijentu, često djeluju pogubljeno kao guske u magli. Ne usuđuju se čak da vođe Demokrata, koji poput diktatora latinoameričkih i afričkih hibridnih režima, najdublje uvučenih u saradnju s organizovanim kriminalom, svoje političke protivnike vrijeđaju i prijete im tzv. vetingom, podsjete na prepiske sa Skaj aplikacija, koje svjedoče da pripadnici narko klana toj stranci kupuje glasove na izborima.

S druge strane, to da li ste vlast ili opozicija u demokratskim društvima uglavnom ne utiče na vaš društveni status, na egzistenciju. Razlike i politički dueli između vladajućih i opozicionih struktura u domenu su ekonomije, poreza, carina. Kod nas su, pak, svi izbori predstavljani kao pitanje života i smrt.

POBJEDA: Opravdano?

POPOVIĆ: Jeste. Jer riječ je o dvije ideologije, dvije državne, kulturne i nacionalne strategije, u kojima jedna poništava drugu. Cilj velikosrpskih nacionalista – od Ilije Garašanina do Andrije Mandića i bulumente oko njega – jeste nestanak crnogorske nacije i obezdržavljenje Crne Gore. I nakon četiri izgubljena rata na prostoru nekadašnje SFRJ, velikosrpski nacionalizam pokazuje žilavost i u Crnoj Gori danas sprovodi istu politiku. Za sada ne ratom, budući da su prije pet godina uspjeli da, uz pomoć srpske i ruske duboke države i prijetnje novim državnim udarom, na izborima osvoje vlast.

POBJEDA: Kako onda?

POPOVIĆ: Nacionalizam je ideologija licitarskog srca, govorio je Danilo Kiš. I to je istina, ukoliko nacionalizam ne brani elementarna ljudska prava, u koje spadaju pravo na vlastiti jezik, kulturu i tradiciju. Ono što su, na ovaj ili na onaj način, uspjeli ostali južnoslovenski narodi, Crnogorcima nije pošlo za rukom. Pokazalo se, naime, da nemamo sposobnu političku i intelektualnu elitu, pa se Crna Gora, istina u kudikamo povoljnijem državnom i vanjskopolitičkom statusu, 2020. ponovo našla u poziciji u kojoj je bila nakon ,,AB revolucije“. U nekim svojim manifestacijama, nova neformalna velikosrpska okupacija drastičnija je od te s kraja osamdesetih: tada, na primjer, nije bilo političkih zatvorenika, niti je državna crkva Srbije – Srpska pravoslavna crkva, imala tako malignu društvenu i političku ulogu. Mandićev režim vlada strahom, političkom i ekonomskom diskriminacijom Crnogoraca, kulturnom asimilacijom. Srećom, Crna Gora je nezavisna država, Rusija ima problema zbog agresije na Ukrajinu, Beograd je u unutrašnjem haosu; da nije tako, vjerujem da bi Mandić i Aleksa Bečić otvorili logore za Crnogorce, nalik onima u Bosni i Hercegovini, u kojima su njihova ideološka braća devedesetih mučila i ubijala Bošnjake.

POBJEDA: O tome malo ko govori.

POPOVIĆ: Vraćamo se na početak: Crna Gora nema opoziciju, niti ozbiljan građanski otpor okupaciji. Ćute i zapadni partneri, koji paze da režim u Podgorici disciplinovano izvršava svako njihovo naređenje – nekad Dritan Abazović, danas Milojko Spajić – iako on, na unutrašnjem planu, vodi izrazito antizapadnu, antigrađansku i anticrnogorsku politiku. Vezivno tkivo vladajuće strukture nijesu ni Crna Gora, ni zapadne civilizacijske vrijednosti, nego mantija Amfilohija Radovića. Svi akteri režima imaju precizno određene i definisane uloge: ,,čisto“ četništvo zastupa Andrija Mandić, velikosrpske staljiniste Bečić, Milan Knežević, SNP, a građanske velikosrbe, gladne novca, funkcija i profita, stranka premijera Spajića.

POBJEDA: Ko im je te uloge dodijelio?

POPOVIĆ: Oni koji danas vladaju Crnom Gorom: državna Crkva Srbije i BIA.

Kada se zapadnim partnerima, onima koji na Crnu Goru gledaju kao sa Mjeseca, učini da među vladajućim nešto ne štima, najavi se rekonstrukcija Vlade, urade se kozmetičke promjene, ali politika ostaje. Bečić je za Srbiju već odradio lavovski dio posla, baš kao što je to prije njega učinio Dritan Abazović, koga je BIA, nakon završenog zadatka, otpustila kao posljednju sluškinju.

POBJEDA: Koji je to tačno posao?

POPOVIĆ: Pretvaranje Crne Gore u drugu srpsku državu. Nijesam jednom čuo da se u nekim crnogorskim školama djeca koja govore crnogorskim jezikom diskriminišu, da se tjeraju da uče lekcije iz nacionalne istorije ne po zvaničnom školskom programu, nego po alternativnim nacionalističkim interpretacijama njihovih nastavnika. Uz podršku Ministarstva kulture, pet godina se crnogorska kultura provincijalizuje i klerikalizuje, dok se, istovremeno, diskriminišu pojedini međunarodno afirmisani kulturni projekti poput časopisa za književnost Ars, koji je, kao dio srednjoevropske mreže književnih časopisa, na Sarajevskom sajmu knjiga svojevremeno proglašen za najbolji regionalni časopis.

Ukoliko se državotvorne stranke i građanske inicijative, zajedno sa dijasporom, ne povežu i pokažu snažnu volju u odbrani političkih i nacionalnih prava, u predstojećim geopolitičkim preslagivanjima, Crna Gora bi, u nekom novom Versaju, mogla biti ustupljena Srbiji.

kompletni tekst na http://pobjeda.me

izvor: pobjeda.me