DRAGAN Bursać: Kad crnogorska djeca uče da im je Srbija “rodna zemlja”

Organizatori objašnjavaju da je ovo „prilika za jačanje ljubavi prema rodnoj zemlji“. Ali čekajte – koja je to rodna zemlja? Djeca su iz Crne Gore, a uče da im je Srbija matica. „Nikada ne zaboravite svoje korijene“, odzvanja parola. To nije dječija ekskurzija. To je planska indoktrinacija i posrbljavanje.”

Zamislite scenu: autobus pun djece iz Crne Gore, uzbuđene jer ih čeka „sportski kamp“. Djeca pjevaju, nadaju se fudbalskim treninzima, košarkaškim terenima i trčanju po igralištima. A onda, umjesto zvižduka trenera, dočeka ih glas ministra Srbije Đorđa Milićevića koji im svečano poručuje: „Srbija će uvek ostati vaš dom, bez obzira na to gde živite.“ Sport? Ne. Ovo je čas paraistorije u aranžmanu srpskog sveta.

Paravan sporta

Pod krinkom sportskih igara, klinci slušaju lekcije o „očuvanju srpskog jezika i identiteta“. Organizatori – udruženja Serdar, Božuri i Vasojevići – objašnjavaju da je ovo „prilika za jačanje ljubavi prema rodnoj zemlji“. Ali čekajte – koja je to rodna zemlja? Djeca su iz Crne Gore, a uče da im je Srbija matica. „Nikada ne zaboravite svoje korijene“, odzvanja parola. Sport kao paravan, ideologija kao suština. To nije ekskurzija. To je planska indoktrinacija i posrbljavanje.

Patern srpskog sveta

Kako djeluje posrbljavanje na terenu? Upravo ovako. Dječije ekskurzije iz Crne Gore pretvaraju se u političke kurseve za najmlađe. I neka niko ne pomisli da se radi o incidentu ili sporadičnoj pojavi. Ne, ovo je patern srpskog sveta. Srbija i Republika Srpska su taj patern već formalizovale Deklaracijom „svesrpskog sabora“. Sa Crnom Gorom se isti cilj ostvaruje drugačije – preko Temeljnog ugovora i preko ovakvih „kampova prijateljstva“.

Uloga države

Sve je pod patronatom zvaničnog Beograda. Ministarstvo zaduženo za dijasporu, koje vodi računa o „očuvanju identiteta Srba van Srbije“ otvara kamp. Dakle, država stoji iza projekta. Ne radi se o nasumučnoj inicijativi tek par udruženja. Radi se o državnom programu. A kada država uzme u ruke djecu iz susjedne zemlje i uči ih da zaborave svoju zemlju, to više nije kulturna saradnja. To je ideološki kolonijalizam i kulturni paternalizam.

Tragovi starog recepta

Podsjetimo se – ovako je izgledalo i uoči devedesetih. „Ekskurzije“, „kulturna okupljanja“, „škole srpskog jezika“ – sve je to služilo kao podloga za homogenizaciju i mobilizaciju. Danas se samo mijenja dekor: umjesto mitinga, tu su sportski tereni. Umjesto uniformi, trenerke. Ali poruka je ista: Srbija je dom, svi ste vi Srbi, granice su privid, a država u kojoj živite samo privremena greška, eho u postojanju koji će dok dlanom o dlan – nestati.

Posljedice za Crnu Goru

Za Crnu Goru, ovo je direktan i dubinski udar na njen suverenitet. Kada najmlađe generacije odvedete na ekskurziju, a vratite ih s ubijeđenjem da im je „matica“ negdje drugdje, vi ste im posadili sjeme sumnje u vlastitu državu. To sjeme će niknuti sutra, kada ta djeca postanu glasači, profesori, političari. I tada će se neko u Podgorici pitati: „Kako smo izgubili generacije?“ Odgovor je jasan: izgubili ste ih u Požarevcu, a počeli ste ih gubiti daavno prije toga.

Kad sport nije sport

Neka niko ne kaže da je ovo tek „sportski događaj“. To nije ni sport, ni rekreacija. A, ni školska ekskurzija. To je nastavak politike srpskog sveta drugim sredstvima. Djeca iz Crne Gore nisu bila u kampu da uče kako se dodaje lopta. Bila su tu da im se objasni kome pripadaju, čiji su jezik dužni čuvati, kako im se zove “prava otadžbina” i gdje je njihov „pravi dom“. Ako se ovo ne nazove pravim imenom – indoktrinacija – onda će se za deset godina pitati: gdje nam nestade Crna Gora?

Jer odgovor će biti jednostavan – nestajala je u jednom autobusu, na putu ka „sportskom“ kampu u Požarevcu. A vi ste imali prečeg posla. Sa ili bez znakova navoda.

(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)

Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a

izvor: http://cdm.me