NEBOJŠA Redžić: Srbija nas hrani, Srbija nas brani…

Za pet godina svjesne i namjerne destrukcije „oslobodilaca“, na sceni su bile tri vlade – sve jedna lošija od druge– a između Zdravka Krivokapića, Dritana Abazovića i Milojka Spajića nije bilo ni gram razlike u poslušnosti i odanosti srpskim popovima. Crnom Gorom već pet godina vladaju Crkva Srbije, BIA, SANU i Aleksandar Vučić, a logika „što gore – to bolje po srpski svet“ jedina je konstanta.

Sa stanovišta prosječnog litijaša, Crna Gora pet godina nakon „oslobođenja“ ne izgleda onako kako su projektovali u bludnim ravnogorskim snovima te 2020. godine. Kosovo nije otpriznato, članstvo u NATO- u je neupitno, sankcije Rusiji su i dalje na snazi, vlast i dalje ide po mišljenje u strane ambasade, nacionalnih Crnogoraca ima još, a Vučić nije postao predsjednik i Crne Gore.

Nije najavljen ni referendum o ujedinjenju sa Srbijom, nijesu upućeni dobrovoljci da pomognu Rusima u Ukrajini, nijesu izbrisane granice sa Srbijom i RS, a četnička ideologija nije zavladala svim porama društva dok god se ruše spomenici. Iako u svojim ambicijama nemaju vidljvog protivnika, čelnici ravnogorske vlasti, potpomognuti strankama manje brojnih naroda, puževim korakom ostvaruju težnje ispisane još u Načertaniju, bez jasnog objašnjenja– kako to da njegoševska Crna Gora već nije kleknula na koljena i povinovala se posrbljenim Crnogorcima. 

Na nivou fakticiteta, stvari ipak nijesu tako loše ako ih posmatra prosječan litijaš. Tempo približavanja EU niži je za trećinu, investitori su protjerani, turizam je uništen, ne gradi se ništa osim stanovi za prodaju, istorija je revidirana, četnici vidljviji nego 1943. godine, ćirilica zavladala državnim firmama (kao da ćirilica nije i crnogorsko pismo), Crkva Srbije je zagospodarila na svim frontovima, a vlast simulira evropske integracije promovišući revizionizam i krađu crnogorske istorije i identiteta. 

Na sceni je nasilje nad razumom, uz ogoljenu vladavinu neobrazovanih i primitivnih protuva sa ciljem eliminacije obrazovanih i mislećih ljudi, poštenih građana i nosilaca porodičnih vrijednosti. Oni najgori, podržani sudskom vlašću, brukaju crnogorsku tradiciju, promovišući raspad porodice, blud, nemoral, psihoaktivne supstance i razvrat u svim segmentima društva. Negiraju sve što je bilo vrijedno: čast, obraz, poštenje, dostojanstvo, viteštvo, sramotu… I to pod maskom evropskih vrijednosti. Umjesto ljudskosti, nameću kult samovolje, nemoralnosti i sveznanja nemoralnih vlasnika lažnih diploma i zvanja.

Na sceni je nasilje nad razumom, uz ogoljenu vladavinu neobrazovanih i primitivnih protuva sa ciljem eliminacije obrazovanih i mislećih ljudi

Za pet godina svjesne i namjerne destrukcije „oslobodilaca“, na sceni su bile tri vlade – sve jedna lošija od druge – a između Zdravka Krivokapića, Dritana Abazovića i Milojka Spajića nije bilo ni gram razlike u poslušnosti i odanosti srpskim popovima. Crnom Gorom već pet godina vladaju Crkva Srbije, BIA, SANU i Aleksandar Vučić, a logika „što gore – to bolje po srpski svet“ jedina je konstanta. 

Nedavni požari ogolili su na mikro nivou logiku kojom asimilatori iz Beograda i domaći izdajnici žele ostvariti krajnji cilj: dovesti Crnu Goru u rang uboge provincije da joj čak i jedan srpski helikopter sa korpicom vode može izgledati kao nedostižna snaga toliko velika da bismo bez komšija u plam izgorjeli. Poput onog kofera vakcina koji nam je za vrijeme kovida poslao Vučić, a mi se tako spasili od te mrske boleštine. Srbija nas hrani, Srbija nas brani…

Ništa od obećanog boljeg života, partijsko zapošljavanje je nikada ogoljenije, institucije su nefunkcionalne, bezbjednosna situacija je nestabilna, nijesmo postali „Švajcarska Balkana i Singapur Evrope“, vlast je ojačala Škaljarski klan…

Ostalo je samo da lideri „srpskog sveta“ za Crnu Goru stisnu petlju i cokulom poput crva zgaze i one posljednje ostatke crnogorske opstojnosti kako bi dovršili posao kojim otvoreno i bez zadrške komanduje Crkva Srbije. A zadatke na terenu izvršavaju vojvoda Andrija Mandić, prvi do njega Milan Knežević i ostali pioni među kojima, začudo, ako izuzmemo male korake Jakova Milatovića, nije iskoračio nijedan vojnik Joanikija II ili Metodija Ostojića.

Da apsurd bude veći, najveći iskorak – ali kada je u pitanju ubijanje Crne Gore – načinio je maleni Dritan Abazović, stavljanjem potpisa na „temeljni“ ugovor, sa lakoćom ravnom egzekucijama hladnokrvnih ubica iz nekog od etabliranih klanova, koji su odradili posao za poznatog nalogodavca. 

Svaki pokušaj aktuelnog premijera i izvršne vlasti da se distanciraju od vladajuće ravnogorske ideologije, poput ljetnjeg povjetarca nestaju pred činjenicama da prosječna penzija nije 600 eura, minimalna plata nije 700 eura, nema „pune zaposlenosti“, nema sedmočasovnog radnog vremena, nema investicija čak ni iz (Milojkovog) Japana, nema novih turista, nema nijedne lopate na Veljem brdu, nema ni metra novog autoputa… Svi koji vjeruju da je u pitanju slučajnost ili loša sreća, ili su neznaveni ili su nepopravljivi optimisti. U pitanju je jedan te isti front. 

Svetosavska vlast već pet godina planski i sistematski uništava sve što je bilo vrijedno u Crnoj Gori, njihov cilj je njen nestanak, oni se takmiče u bahatosti i osionosti, njihov najveći neprijatelj je crnogorsko slobodarstvo i kulturno-istorijsko naslijeđe, oni bi more najradije preselili u Šumadiju, a trobojku sve sa Karađorđevića kapelom poboli na vrh Lovćena. Konačno, na pladnju bi u Beograd, svejedno Vučiću ili Periću ponijeli ono što je ostalo od Crne Gore i slavodobitno proglasili nestanak svega onoga što je cio milenijum bila i što je značila Crna Gora. 

Kako to – zapitaće se neko – ona, nesretnica opstaje uprkos tome što joj o glavi rade silni asimilatori i domaći izrodi?! Kako to da još postoji kada i tzv. međunarodnu zajednicu i više od polovine njenih stanovnika boli uvo za njen opstanak i trajanje? Kako to da je još ima kada opozicija ćuti i nerijetko aminuje njen nestanak? Ima li nas da kažemo dosta primitivcima, skorojevićima i neznalicama koji nam ubiše i čast i slobodu?

Između Zdravka Krivokapića, Dritana Abazovića i Milojka Spajića nije bilo ni gram razlike u poslušnosti i odanosti srpskim popovima

Opet mi pade na pamet ona scena iz filma „13.jul“ kada sjajni Veljko Mandić sa nekog obronka gleda svoju kuću u jeku najezde okupatora, a u njoj eksplodira jedna po jedna skladištena bomba. „Ona se brani sama“, reče. Eh, da: zaboravio sam društvene mreže. I ostatke onih najboljih, sa Belvedera. 

Eto, to je sva snaga koja danas, pet godina kasnije, stoji na braniku Crne Gore. A ona se, rekoh već, brani sama. Svojim imenom. Svojom slobodarskom tradicijom. Svojim trajanjem. 

No, bojim se da će tako biti do prvog narednog Dritana. Hoće li?

Piše: Nebojša Redžić

izvor: aktuelno.me