IBALKAN

Vaše Pravo, Vaš Portal

NEBOJŠA Redžić: Pregrupisavanje… (foto)

Vladajuća većina će se vjerovatno još svađati, razilaziti, optuživati i vrijeđati međusobno, ali će svaki put kada treba djelovati anticrnogorski, kada treba donijeti neku odluku koja će oslabiti crnogorski identitet i državno trajanje Crne Gore– jedinstveno i složno glasati za srpsku stvar…

PODGORICA: Crna Gora, Kolumne, vijesti, srijeda, 03, 04. 2024… 12: 12… NEBOJŠA Redžić: Pregrupisavanje…. (foto)

Danas, takva politička ponuda u Crnoj Gori ne postoji. Naprosto zato što dobre politike nema, a ni bivša vlast (DPS) nije za četiri godine učinila ništa da bi bila okarakterisana drugačije osim kao snaga koja “snom mrtvijem spava”…

Piše: Nebojša Redžić

Nijesam se uzalud, kada je Milojko Spajić zasio u premijersku fotelju, zapitao: kud plovi ovaj brod!? Ne zato što ne vjerujem u mladost kao pretpostavku za dobru politiku, još manje zato što patim za vremenima bivše vlasti, ponajmanje što mislim da nije vrijeme za one snage koje će imati viziju i ponuditi istinske vrijednosti modernih demokratija.

Moja sumnja ticala se upravo cilja kojem 44. Vlada stremi, postulata na kojima počiva i načina na koji treba krenuti ka obećanim evropskim integracijama. 

Pritom, nijesam pristalica članstva u EU koje će biti samo sebi svrha i gdje će stanovništvo osjetiti jedino loše strane strogih evropskih pravila, umjesto da prihvatimo one vrijednosti koje će građanima Crne Gore omogućiti kvalitet života kakav je još svjetlosnim godinama daleko od balkanskih prostora.

Uostalom, nije li Hrvatska još od 2013. članica Evropske unije, pa brine gotovo iste brige kao mi? Stanovništvo joj masovno emigrira na Zapad, kvalitet života je tek nešto bolji nego kod nas (bio je bolji i prije nego su ušli u EU), korupcija nije iskorijenjena, a nepravde i neprava ima i dalje na svakom koraku.

Što je, dakle, ono čemu teži Vlada Milojka Spajića, nastala na lovorikama programa Evropa sad 1 i 2, a da to nijesmo spoznali ni pet mjeseci nakon njenog formiranja? I što je to treća postdepeesovska Vlada donijela kvalitativno drugačije u odnosu na ono što smo imali sa starom vlasti, smijenjenoj famoznog 30. avgusta 2020. godine?


Što je to treća postdepeesovska Vlada donijela kvalitativno drugačije u odnosu na ono što smo imali sa starom vlasti, smijenjenoj famoznog 30. avgusta 2020. godine?

Umjesto da dobiju obećani bolji život, „nova polovna kola“, da plate „cjelokupne troškove osnovnih studija“ za svoje dijete, kupe „tri krave“ ili priušte „egzotično putovanje na Kubu“, građani su dočekali bespoštednu borbu za bezbjednosni sektor, bjesomučnu kadrovsku kombinatoriku po partijskoj liniji, partijske raskole, međusobne svađe i otužbe za saradnju državnih čelnika sa kriminalnim strukturama i mnogo onoga što u predizbornim obećanjima nije ni pomenuto.

Istina, država jeste institucionalno konsolidovana, dovršena su imenovanja u Ustavnom sudu, Sudskom savjetu, VDT-u, Centralnoj banci, ali sve to neodoljivo djeluje kao prazna forma bez sadržine. Obećane miritokratije nema ni u naznakama, a kume, tetke i ujaci, postali su sinonim za kadrovsku politiku vlasti.

Tačno, aktivirana je i priča o evropskim integracijama koja je pri kraju DPS-ove vladavine misteriozno iščezla iz fokusa državne politike, ali je i ona zasnovana na formalnim pretpostavkama kakve su „smjenjivost vlasti“ i postavljenja u sudskoj i tužilačkoj sferi, a mnogo manje na suštinskim postignućima u borbi protiv anomalija bivšeg sistema.

Identitetska pitanja su gurnuta u drugi plan, ali je pitanje koliko je svrstavanje državnih struktura na jednu stranu u dugotrajućem identitetskom sukobu u Crnoj Gori poželjan potez u nastojanju da se karakterisanjem ovih pitanja kao pretpolitičkih, dokaže njihova nebitnost u poređenju sa stremljenjima koja promoviše nova vlast.

Lažima do crnogorskih glasova

Začudiće se neko što u sagledavanju postignuća nove Vlade generalizujem i ne pravim razliku između snaga koje su se u veoma kratkom roku razišle po nizu pitanja, posebno onih koja su bitna za bezbjednosni sektor, ali i pravce kojima stremi državna politika. Tačnije, sukob Milojka Spajića i Jakova Milatovića, raspad PES-a, nesporazumi Spajićevog dijela PES-a i Demokrata i slično, možda nekome liče na poteze koji će učiniti da vladajuća većina uskoro postane disfunkcionalna. I zaista, na prvi pogled reklo bi se da je tako.

Čitaj još:   NEBOJŠA Redžić: Čekajući snijeg... (foto)

Stara vremena sloge

No, teza kojoj sam se priklonio već nakon prvih poteza 30- avgustovske većine prije nepune četiri godine bila je da će se oni vjerovatno svađati, razilaziti, optuživati i vrijeđati međusobno, ali da će svaki put kada treba djelovati anticrnogorski, kada treba donijeti neku odluku koja će oslabiti crnogorski identitet i državno trajanje Crne Gore– jedinstveno i složno glasati za srpsku stvar.

Upravo je proces koji se sada dešava, a koji se tiče profilisanja Pokreta Evropa sad i definisanja odnosa sa koalicionim partnerima, uslovljen usiljenim bježanjem od identitetskih pitanja i vještačkim guranjem u drugi plan deklarisanja PES-a, Demokrata i Ure po osnovu odnosa prema državi. Jer, koliko god to oni izbjegavali, realnost ih opet svaki put vrati na pitanja identiteta. 

Zbog toga je nastojanje da se konačno izvedu na čistinu upravo lideri ove tri stranke, zahtjev trenutka i pretpostavka za definisanje pravca u kome će Crna Gora ići u narednim godinama. Jer, gledano sa crnogorske strane, previše su na prevaru PES i URA uzeli crnogorskih glasova, da bi im se tek tako omogućila lagodna pozicija da sada takvu podršku stave u funkciju „srpskog sveta”.

Budimo realni: samo je jedna politička grupacija unutar vlasti neopterećena unutrašnjim raskolom i pitanjima koja muče PES, Demokrate i Uru – bivši Demokratski front. U pitanju je ona politička snaga koja je odavno profilisana po pitanju identiteta i koju ne muče dileme o državnom kursu Crne Gore. U njemu sve vrvi od unutarsrpske sloge i kod njih nema dileme o tome treba li se staviti uz bok Aleksandru Vučiću, majčici Rusiji, Srpskoj crkvi i posrbljavanju Crne Gore.

Ne kažem da je to najvažnije pitanje po kome treba da se profilišu PES, Demokrate i URA, ali je poželjan model koji stvara pretpostavku da se tek nakon takve diferencijacije unutar tih partija, krene u osvajanje ostalih vrijednosti na kojima će počivati država kojoj su na čelu!


Previše su na prevaru PES i URA uzeli crnogorskih glasova, da bi im se tek tako omogućila lagodna pozicija da sada takvu podršku stave u funkciju „srpskog sveta”

Treba li nam Crna Gora u UN?

Pomenuh termin diferencijacija. Sjećam ga se još dok sam bio dijete, kada su nekoliko godina uoči i nakon Titove smrti, oni stari, čvrsti komunisti permanentno pričali o potrebi diferencijacije u okviru Saveza komunista Jugoslavije. Izleti pojedinaca ili grupa koji su uslovljavali potrebu za diferencijacijom, zapravo su bili naznaka drugačijeg mišljenja i poimanja politike i pravaca razvoja bivše države koji će uskoro dovesti do raspada SFRJ i uvođenja višepartizma.

Najgora od svega, bila je činjenica da je taj proces bio praćen strašnim ratnim sukobima koji su do temelja razorili Brozovu državu i njenu ideju vodilju zvanu „bratstvo i jedinstvo“.

Današnja vladajuća većina u Crnoj Gori (u koju ubrajam i Uru koja samo slučajno nije u Vladi) želi da vlada bez diferencijacije koja je u ovom slučaju oličena u potrebi da jasno i nedvosmisleno kažu vide li Crnu Goru kao članicu EU, NATO, a bogami i Ujedinjenih nacija. Jer, ako u ovoj vladajućoj većini ima snaga (a znamo da ima) koje ne žele državnost Crne Gore, ili je žele ali obesmišljenu do one mjere koja predstavlja okvir bez ikakve sadržine, onda ni Milojkova, ni Jakovljeva evropska priča, nema ama baš nikakvu težinu!

Čitaj još:   VIKEND, STIŽU PLJUSKOVI S GRMLJAVINOM I GRADOM: Evo gdje će prvo da udari nevrijeme... (foto)

Jer, „pregrupisavanje političkih snaga“ u vladajućoj većini, o kome je na Javnom servisu nemušto govorio predsjednik države Jakov Milatović, nije ništa drugo do vraćanje na teren identitetskih podjela u kojoj će svaki akter državne politike morati da se izjasni da li je za suverenu Crnu Goru i nepovredivost njenih granica, pa tek onda želi li Crnu Goru kao članicu EU i NATO.

Ne bi bilo zgoreg ni kada bi najvažniji akteri državne politike na poligrafu (ako su mogli kandidati za šefa policije, mogu i oni) odgovorili na pitanja koja je tiču najprije usvajanja onih vrijednosti koje od njih zahtijeva Zapad (članstvo u NATO, priznanje Kosova…

Osuda agresije Rusije na Ukrajinu…), pa do onih pitanja koja dijele crnogorsko društvo (priznaju li crkvu najbrojnijeg naroda u državi– CPC, koriste li službeni, crnogorski jezik ili neki drugi, smatraju li da je na djelu besprizorna asimilacija Crnogoraca pod okriljem Srpske crkve i dijelova državne vlasti, te učestvuju li oni u tome…).


Ni Milojkova, ni Jakovljeva evropska priča, nema ama baš nikakvu težinu dok se Beograd o svemu pita

Jer, samo su u predvečerje raspada Jugoslavije crnogorski birači na prvim višestranačkim izborima imali priliku da glasaju za dobru protiv zle politike. Birali su između reformista i njima srodnih stranaka koji su bili oslonjeni na politiku Anta Markovića i tadašnjeg promiloševićevskog SKCG i njegovih velikosrpskih satelita.

Danas, takva politička ponuda u Crnoj Gori ne postoji. Naprosto zato što dobre politike nema, a ni bivša vlast (DPS) nije za četiri godine učinila ništa da bi bila okarakterisana drugačije osim kao snaga koja “snom mrtvijem spava”.

Od tih godina kada nijesu željeli podržati politiku Anta Markovića, crnogorski birači su već više od tri decenije bili prinuđeni da biraju manje zlo, a od reformskih snaga s početka 90-tih, ubrzo nije ostalo skoro ništa. Još kada je misteriozno ugašen Liberalni savez koji je potkraj prošlog vijeka predstavljao jedino svjetlo u sumornoj političkoj stvarnosti Crne Gore, nije nikakvo čudo što smo dospjeli dotle da birači danas jedino imaju mogućnost da biraju između dvije loše politike.

Čini se da se politički akteri i ne trude da njihova ponuda bude iole bolja od „šarenih laža“ koje su zajedničkim snagama na posljednjim izborima ponudili Jakov i Milojko. To što danas, osim međusobnih optužbi i još lažljivijih obećanja, njih dvojica nijesu u stanju da predstave ništa što bi njihovu politiku učinilo prihvatljvom za stanovništvo željno stabilnosti i pristojnog života, vjerovatno je dokaz da ova dvojica, drugačije i ne umiju!

izvor aktuelno.me

NAJAMNIK- Priča prema istinitom dogadjaju… (foto)

U Prlinama na domak Akova živjela je porodica Raifa Pilava. Read more

SARAJEVO, CRVENI TEPIH: Danas počinje 24. Sarajevo film festival…

Čast da otvori 24. izdanje SFF-a pripala je slavnom poljskom Read more