ANDREJ Nikolaidis: Ljeto je, ljeto je: šta sve možeš raditi na plaži kad si mrtav
I naše egzistencije kao da se rastaču, kao da se cijede, kapaju iz danas u sutra. Ljeto je doba godine kada je čovjekov život čitavom težinom oslonjen na raskliman sto.

Stigle su vrućine, kažu.
Vjerujem da ljeto ne stiže, nego pada na svijet. Pada onako kako u Džojsovoj priči „Mrtvi“ pada snijeg – „na sva živa bića i na mrtve“. Ono što još živi umrtvi, ono što je umrlo gurne duboko u zaborav. A čovjek je ljeti lijen da pomjeri ruku koja drži čašu sa ledenom vodom, kamoli da kopa po uspomenama. Svijet zabljesne i nekako izblijedi. Ljeto je dokaz da svjetlost ne otkriva, nego skriva. Ako je neko nekad nešto vidio – bilo je to u mraku, među sjenama i šumovima koji ne najavljuju, nego prijete. Svjetlost ljeti ne izoštri, nego rastoči objekte, pa svijet izgleda kao akvarel po kojem je nemirno dijete upravo prolilo mlijeko.
I naše egzistencije kao da se rastaču, kao da se cijede, kapaju iz danas u sutra. Ljeto je doba godine kada je čovjekov život čitavom težinom oslonjen na raskliman sto.
Noćni je san mučan, isprekidan kao disanje starog pušača. Jutro nas zatiče u mokrim čaršavima – kao da nas je neko na prepad ponovo uvio u placentu i vratio na početak agonije. Ljeti novi dan ne sviće kao obećanje, nego kao odmazda. Da – moraćemo još jednom, sve iz početka.
Ljeto nije vrijeme za velike političke priče. Ko ljeti organizuje velike protestne skupove? I ono malo poziva na otpor tada utihne. Namjerava li vlast napraviti kakvu svinjariju – ljeto je idealno vrijeme za to. Svako od nas, naučili smo, ima stanovite građanske dužnosti – no moramo li te dužnosti ispuniti baš po zvizdanu?
Umjesto da ruše vlade, ljudi ljeti idu na plaže. Ljeti u ljudima procvjeta seksualnost. Što je samo naizgled čudno, u smislu: prevruće je, brate, i za disanje, kamoli za gimnastiku. Sva istraživanja kažu da ljudi najviše seksa imaju u ratno doba. Ljudi se, tako ispada, pomame kada po njima padaju bombe ili nad njima visi opasnost od srčanog udara zbog vrućine. To su vam oni, kako se zovu, eros i tanatos. Da parafraziram Njegoša: erosa ne biva bez tanatosa.
Prijatelj mi je viberom poslao crtež debelog starog muškarca na obali, koji izgovara rečenicu koja sažima moj pogled na svijet: bolje se sedam dana brukati na plaži nego čitave godine patiti u teretani. Neka vam priča ko što hoće, ali znajte: ako se pravilno konzumira, starost oslobađa. Sve one stvari koje je čovjek spreman žrtvovati i učiniti dok je mlad, dok je na tržištu i želi se što bolje prodati: od tijela do ono malo mozga što ima, čitav golemi napor da se dopadneš i budeš prihvaćen, pod čijim teretom mladi ljudi posrću, ukaže se kao komičan i budalast jednom kada shvatiš da ti je sve ono za čim si žudio u mladosti sada, prosto, mrsko.
Zato ljeti volim da sa kumarom odem na Dolcinium. Tamo na ležaljkama za čiji dnevni zakup možeš kupiti četiri boce Institutove rakije i gajbu Nikšićkog piva odmaraju ljudska bića koja su čitavu godinu provela u teretani i kod plastičnog hirurga. Onda dođemo kumara i ja, jedine dvije stomačine na plaži, damo djeci dasku i veslo, pošaljemo ih u more nakon što im kratko i slikovito objasnimo zašto je za čovjeka važno da se ne utopi, pa odemo za šank da pijemo. Nikad nisam imao osjećaj da smo tamo nepoželjni. Naprotiv: pored nas dvojice svi imaju osjećaj da su još ljepši, što ljudi cijene. Tamo svi izgledaju kao manekeni, ali samo ja kao maneken propasti. Ljudi me vide i kažu sebi: eto, sav trud, potrošeni novac, svo odricanje – nije bilo uzalud. Bez toga, završio bih kao ovaj. Neko bi rekao da se čovjek poput mene na plaži punoj hipstera osjeća kao krme u Teheranu. Ne. Ja nemam ništa što oni žele, oni nemaju ništa što želim ja: tek pod tim uslovima – potpunog odsustva želje, samim tim i odsustva potrebe za bilo kakvom komunikacijom – moguća je istinska sloboda.
Jebi ga. Što rekao moj prijatelj: ja tako shvatam pank.
(Mišljenja i stavovi kolumnista nisu nužno stavovi redakcije CdM-a)
Piše: Andrej Nikolaidis, kolumnista CdM-a
izvor: http://cdm.me