Balša Božović- PRAVI POBJEDNIK IZBORA JE CRKVA SRBIJE… (foto)

Mjesto na kom se slavila pobjeda na predsjedničkim izborima je isto ono mjesto na kojem se slavila pobjeda i na parlamentarnim izborima 2020. Ispred hrama. To vam govori i ko je pravi pobjednik na posljednja dva izborna ciklusa.

To je bez sumnje Srpska pravoslavna crkva. Upravo je SPC u više navrata pozivala da se glasa protiv Đukanovića na ovim izborima iako je obećala da se nakon potpisivanja Temeljnog ugovora više neće miješati u političke prilike u Crnoj Gori.

I tek će se miješati u crnogorsku politiku i pokušavati da centar političkog života bude u samoj crkvi, a ne u parlamentu ili institucijama– kaže u razgovoru za Pobjedu Balša Božović, predsjednik Regionalne akademije za razvoj demokratije. Ističe da se već jednom vlada pravila u manastiru, a sada će se opet angažovati oko narednih parlamentarnih izbora.

– Zatim će tražiti svoje ljude u obrazovnim i naučnim institucijama kako bi izvršili reviziju istorije i promijenili karakter države. Zatim će agitovati tokom popisa stanovništva. Zatim hajka na ,,neprijatelje“ crkve i ,,nevjernike“ i manjinske narode u Crnoj Gori, i tako dalje– upozorava naš sagovornik.

Zašto su mediji u Srbiji opsjednuti Milom Đukanovićem? Već sedam dana se potencira da je diktator, lopov itd, a ne pominje se da je u vrijeme njegovih mandata CG ušla u NATO, otvorila sva pregovaračka poglavlja, izbjegla rat, primila izbjeglice, dovela investitore…

BOŽOVIĆ: Milo Đukanović je opsesija srpskih medija i tabloida još od ranih devedesetih kada je Mirjana Marković osjetila da jedan od antibirokratskih lidera mlađe generacije u Crnoj Gori nije posebno fasciniran njenim suprugom kao novim voždom svekolikog srpstva zamaskiranog u jugoslovensko ruho. Isto tako se i samozvani otac srpske nacije Dobrica Ćosić grozio Đukanovićevog crnogorstva.

To je bilo dovoljno da huškačka Ekspres politika kreira prvu negativnu kampanju u to vrijeme o Milu Đukanoviću kao mladom i korumpiranom političaru. Nakon toga je to postao narativ velikosrpske politike koja je preživjela devedesete i transformisala se u politiku ,,srpskog sveta“ danas.

Zanimljivo je što su u negativnoj kampanji protiv Đukanovića na ovim izborima prednjačili opozicioni mediji u Srbiji. Smiješno je reći za nekog da je diktator a taj neko čestita pobjedu protivkandidatu na izborima i onda se još i povuče sa mjesta šefa partije. A još je zanimljivije da Mila Đukanovića kao autokratu optužuju one medijske i političke strukture koje su odane Putinu i Vučiću.

Četnička ikonografija obilježila je pobjedničko slavlje novoizabranog predsjednika Jakova Milatovića koji kaže da je evropejac. Te dvije stvari su nespojive, šta Vam one govore?

BOŽOVIĆ: Naravno da su nespojive. I naravno da i Milatović to zna. Pitanje je samo koliko dugo će moći da ignoriše taj problem.

Prihvatanje evropskog narativa od strane vladajuće većine u Crnoj Gori nakon 2020. je do sada bila samo politička taktika, a nikako njeno duboko vrijednosno opredjeljenje. Oni su shvatili da ne mogu da pobijede na izborima i budu vlast ako se budu suprotstavljali Zapadu. Baš kao i Vučić u Srbiji. I predsjednik Srbije nominalno vodi evropsku politiku i navodno ulaže napore u postizanje normalizacije sa Kosovom pa se opet Srbija nije pomjerila za ovih deset godina.

Da se, na primjer, dogodilo nezamislivo, da je Rusija pobijedila u ratu u Ukrajini, kao što su mnogi od njih priželjkivali, prvi koji bi igrali za ruske interese na Balkanu su upravo te političke snage koje su na vlasti u Srbiji, Republici Srpskoj i sada u Crnoj Gori i okrenuli bi se svojim istinskim namjerama, a to je prekomponovanje Zapadnog Balkana. Na sreću Rusija gubi u ratu sa Ukrajinom pa onda i rusifikovani srpski nacionalizam mijenja taktiku.

Tako isto mislim da su dobre prve poruke novoizabranog predsjednika Milatovića o sankcijama Rusiji, evroatlantskim integracijama, nezavisnom Kosovu, ali se i plašim da su samo deklarativne, taktičke prirode, sve dok se u svojoj unutrašnjoj politici oslanja na velikosrpski i crkveni narativ o nekakvom unutrašnjem ,,pomirenju naroda“ u Crnoj Gori.

Pobjeda Milatovića se proslavljala i ispred Sabornog hrama u Podgorici – u Beogradu, do sada, to nikada nijesmo videli. Šta je razlog jačanja SPC u crnogorskoj politici? Da li je to kanal Beograda za bolju kontrolu Crne Gore?

BOŽOVIĆ: Kada pobjedu na izborima za predsjednika jedne države pobjednici proslavljaju uz zastave druge države, onda je jasno da tu nešto nije u redu.

Mjesto na kom se slavila pobjeda na predsjedničkim izborima je isto ono mjesto na kojem se slavila pobjeda i na parlamentarnim izborima 2020. Ispred hrama. To vam govori i ko je pravi pobjednik na posljednja dva izborna ciklusa.

To je bez sumnje Srpska pravoslavna crkva. Upravo je SPC u više navrata pozivala da se glasa protiv Đukanovića na ovim izborima iako je obećala da se nakon potpisivanja Temeljnog ugovora više neće miješati u političke prilike u Crnoj Gori. I tek će se miješati u crnogorsku politiku i pokušavati da centar političkog života bude u samoj crkvi, a ne u parlamentu ili institucijama. Već jednom se vlada pravila u manastiru, a sada će se opet angažovati oko narednih parlamentarnih izbora.

Zatim će tražiti svoje ljude u obrazovnim i naučnim institucijama kako bi izvršili reviziju istorije i promijenili karakter države. Zatim će agitovati tokom popisa stanovništva. Zatim hajka na ,,neprijatelje“ crkve i ,,nevjernike“ i manjinske narode u Crnoj Gori, i tako dalje.

SPC će u Crnoj Gori biti konstantan izvor podrivanja evropske, antifašističke i građanske države. U Srbiji su izbrisane sve granice između države i crkve. To je ideja i sa Crnom Gorom.

Da li su SAD i EU dale otvorene ruke Srbiji da politički mešetari u CG, a zauzvrat da Srbija riješi odnose sa Kosovom?

BOŽOVIĆ: Džo Bajden je 1995. održao govor u Kongresu o ulozi koju SAD treba da imaju na Balkanu. Govor je održan neposredno nakon genocida u Srebrenici. Govorio je o tome kako u Evropi ne postoji dovoljno čvrst moralni centar koji će da brani demokratiju, slobode, ljudska prava, koji će da brani slabe, nemoćne, ugrožene i one nad kojim se iživljavaju velikodržavne nacionalističke politike na Balkanu. Danas se administracija američkog predsjednika, nažalost, ne ponaša u skladu sa tim vrijednostima i tom politikom.

Nekolicina diplomata i djelova administracije zaduženih za Zapadni Balkan pruža otvorenu podršku Aleksandru Vučiću i njegovom nacionalističkom i korumpiranom režimu. Dakle, oni ne pružaju podršku Srbiji, to bih želio da naglasim, već Aleksandru Vučiću lično, onom koji je Miloševićevu politiku protiv koje su SAD ratovale rebrendirao i nastavio da sprovodi na hibridni način.

Tako da su vam slutnje na mestu. Pokazaće se kao opasna iluzija uvjerenje dijela američkih diplomata da je Vučićevoj nacionalističkoj i autokratskoj politici moguće navući prozapadne odore. Svaka nacionalistička politika u Srbiji će uvijek biti ruska politika. Kao što će samo demokratska i građanska Srbija biti proevropska. Ali očito da aktuelna administracija nema strpljenja da pomaže temeljnu demokratizaciju Srbije i vjeruje da će im Vučić isporučiti strateške ciljeve na Zapadnom Balkanu. Pokazaće se da veoma griješe.

Opasan spin o pomirenju

– Opasan je taj spin da u Crnoj Gori postoji jedan narod koji je Đukanović međusobno posvađao, a eto zna se da je taj jedan narod srpski, pa onda svako ,,pomirenje“ u okviru istog naroda podrazumijeva brisanje ili nestanak crnogorskog identiteta. A šta je zapravo istina? Istina je da su sve ovo vrijeme politike Đukanovića i sprskog nacionalizma u Crnoj Gori bile krajnje vrijednosno suprotstavljene, zbog čega je iluzorno pominjati da sada te dvije politike treba miriti.

Kako bi se to uopšte sprovelo u djelo? Kako novoizabrani predsjednik, kao Crnogorac, da se miri sa popovskom politikom koja kaže da su Crnogorci kopilad, a da je Crna Gora ,,mala Ukrajina“? To nije ni normalno ni održivo. Kako da mirite narodnog heroja i antifašistu Ljuba Čupića sa četničkim i fašističkim zločincima Bajom Stanišićem i Pavlom Đurišićem?

To je kao kada biste tražili Bošnjacima da se pomire sa Ratkom Mladićem. Umjesto što se politikom ,,oslobođenja i pomirenja naroda“ želi dalje relativizovati crnogorski identitet i Crna Gora kao država, treba jasno da se stane iza politike antifašizma i vrijednosti građanske države i tu da se bude kristalno jasan. Milatović i vladajuća većina griješe ako misle da je dovoljno preuzeti samo deklarativno Đukanovićevu prozapadnu spoljnu politiku da bi nastavili da vode crnogorsko društvo, jer bez antifašizma i koncepta građanske države nema iskrenog evropejstva, dok Crna Gora bez antifašizma ne može ni da postoji kao država jer je to jedan od njenih ključnih temelja– kaže Božović

Srbija ne prašta Đukanoviću evropeizaciju Crne Gore

– Da bi se razumio odnos Srbije prema Đukanoviću morate prvo da razumijete srpski nacionalizam. To rvanje između Đukanovića i srpskog nacionalizma traje skoro koliko je i Đukanović bio na vlasti. Srpski nacionalizam mu nikada nije oprostio evropeizaciju i demokratizaciju Crne Gore, njeno osamostaljivanje i učvršćivanje multinacionalnog i antifašističkog karaktera društva.

To je dijametralno suprotno od onoga što propovijeda koncept ,,velike Srbije“. Zatim njegov odnos sa Zoranom Đinđićem i građanskom Srbijom kao i pomoć njihovoj borbi za evropsku i građansku državu koja se ne miri sa zločinima je shvaćeno kao nepristojno miješanje u unutrašnje stvari Srbije. Đukanović je bio svih ovih decenija najveća smetnja velikosrpskim aspiracijama u Crnoj Gori i zato su sve snage usmjerili na njegovu političku smrt– kaže Božović.

Izvor: pobjeda.me